|
Smiješno je sve što čovijek može naučiti putem svijeta. Olako, u biti, dolazi do znanja da su žene zle, što nije istina. Ovo ne govori feminist u meni već onaj stari zeleni iskusnjara u mraku koji govori da žene nisu zle, već žene sa kockastim, bolje reći, kvadratnim naočalama. Ne samo to, već je zla i speglana kosa. Ovo nije laž. Kako znam da nije laž nije bitno ali istinski, vjerujte mi da je ova laž istinita. Ono što povećava omjer zlobe u tim zloširnim objektima je boja, iliti ako su naočale crne zlo je veće, isto vrijedi za kosu. I, logičnim smjerom razmišljanja, ako crnokosa žena speglane kose nosi crne kvadratne naočale, ona je... ma eto, sami razmislite. No kako li bi objasnili kako smo (mi) došli do zih zaključaka, moramo sljediti onaj drugi put, koji nije ovaj. Kada vidite ženu sa kockastim naočalama, pitajte koliko je ljudi sjebala. Ako kaže nijednog, onda laže, a to je laž koju neomojte vjerovati, jer je moja laž bolje konstruirana od njene. No, nisu ni žene bez naočala dobre, samo one nisu zle već zbunjene. Tako je jedna od tih zbunjenih pokvarila dan prijatelju sa kojim sam se penjao na najviše točke motovuna, a te su zbilja visoko, tamo gdje puše vjetar i gdje nije vruće. Tamo smo sjedili i gledali na polja na kojima su vrijedni inspektori tjerali sve one koje šatore nisu podigli tamo gdje nema ni trunćka sjene, jer to je protuzakonito. Eh. Ono što je još protuzakonitije je spavati u vlastitom autu, ili po novom zabranjeno uvoditi bilokoga u vlastitu kuću bez prijave zimmer slobode. Ono što nije protuzakonito je piva, i kada smo pijani gledali ta polja gdje su se derali jedni na druge, mi smo jeli juhu. I nakon 5 dana festivala mi smo se spustili sa brda po posljednji put ove godine i znali da ćemo se iduče godine ponovno popeti, al ovaj put sa malo više pive. To, ipak, nije bio kraj naše avanture, ali ni početak. Početak nas vodi u Dubrovnik, gdje smo jeli palačinke i crvenili preko 15 faktora. A kraj? Kraj nas vodi u Sv. Petar, gdje sam sišao umjesto tamo kasnije u Filip Jakovu i hodao par kilometara u mraku, i da vam iskreno kažem, nema lijepšeg hoda nego ispod zvijezda sa kojima nisam zborio u Zagrebu. Upravo u tom gradu sam sada, i negdje tamo visoko te zvijezde me privlače. Ali ni more ni zvijezde me nisu rasplakali toliko kao tren kada sam shvatio. Što sam shvatio neću reći. Ima razlog za to, kao i za sve, i upravo taj dio fantazije ljubi naše oći kada legnemo spavati. Taj dio fantazije koji nas povede u zagrljaj. Taj dio koji nas probudi ujutro. Taj dio koji nas odvede na putovanja i vrati nas natrag u jednom komadu sretne. I sa tim riječima ja preotvaram ovaj svijet, jer je moj, i jer ga volim. Good to be back. |
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
