srijeda, 20.09.2017. u 15:22
Kakav dan!
Što to ima 16,2 cm, čini me sretnom, uzbuđenom, ali i opuštenom i smirenom?
Moj novi Kindle Voyage!!
Današnji dan... what a day... Was für ein Tag! (<-- guglala)
U 6:20 zvonio je alarm. Koliko vi spavate? Ja nastojim leći u 22h (nikad se ne dogodi) i dignuti se u 6h.
Odradila sam vježbe iz aplikacije "30 dana Fitnessa" - kako ja to traljavo radim, nijedna vježba mi nije teška. Sve odradim za 10 minuta i mislim se još kako sam super. A onda odem u teretanu i dva dana me ruke bole od jedne sprave.
"Djeca su mi već bolesna, a nije još ni zima počela.", kaže mi jedna mama u vrtiću. "Nije još ni jesen počela.", kažem ja njoj kao blesavi optimist koji na "ne može gore" kaže "može, može".
Svako jutro podižem rolete kao da sam u Slagalici strave... "DSO, do you want to play a game?"
I tresem se: hoće li biti kiša ili sunce (ok, sunce neće biti sigurno, ali možda oblak iza kojeg se sakrilo sunce)? Kiša redovito napravi kćerkicu bolesnom, a ni ja lišo ne prođem sa sinusima. Na sreću, prilikom kretanja u vrtić - bilo je samo oblačno.
Kad sam ja trebala krenuti u teretanu, počela je kiša. Pomislila sam da ne mogu baš doći mokra u teretanu pa onda opet mokra ići doma (od čega nijedno nije od znoja). Krenem prema doma direktno. Na putu prema doma, točno na raskrižju, vidim da je kiša praktički prestala (nikad ne prestaje, samo bude podnošljivija) i mislim se - koje prvo zeleno dođe, odlučuje idem li u teretanu ili doma. Zeleno je pokazalo na teretanu. Ko sam ja da se diram u sudbinu koju određuje semafor?
U teretani klasika. U 9 nema skoro pa nikoga, u 10h se već počinju skupljati. 20-30% istih, ostali se rotiraju. Odradim cardio (alla orbitrek) na minimalnoj brzini slušajući bend koji mi je jedini osigurava da odradim tih 20 minuta (Ska-p). Kad malo bolje razmislim - ja plešem na toj spravi. Ovo je pisma koja mi daje snagu.
Odradila teretanu, ništa se nisam umorila jer s ovako laganim tempom nemaš se kako umoriti. Dok se drugi ljudi oko mene znoje, lijepi im se odjeća za mišićava tijela, ja mrzovoljno gledam otkud propuh, zar žele da mi se vrat ukoči?
Na zahodu, kao i svako normalno ljudsko biće, odem na internet preko mobitela. Iako sam već sto puta pročitala da mi ljubljeni Kindle dolazi sutra, ja opet gledam tracking kao da će se nešto promijeniti. Kad ono - stvarno se promijenilo. Kaže da dolazi danas! Najbrže oblačenje ikada. Niti gladna niti žedna - samo da što prije dođem doma, jer ako mi ode DHL - onda ću ga tek sutra/prekosutra dobiti i to ću morati sto godina čekati u pošti.
Nikad brže nisam doma došla. 200 metara od kuće vidim DHL-ov kamiončić i presretnem ga. Još sva zapuhana pitam je li ima što za mene (kao da sam na otoku, pa svi znaju tko sam i kako se zovem). Uglavnom, ništa za mene nije bilo unutra. Sva pokunjena, otišla u garažu i parkirala biciklu. Kindersitz odnosno njegov kušin /tkanina/ne znam kako se to zove, ali kliknite na link pa vidite ovo tirkizno je bio kompletno mokar (jesam li vam rekla da imamo kleptomana u zgradi koji je ukrao zaštitnu kabanicu za kindersitz?) i ne samo to nego je nisam mogla ni skinuti da je operem i osušim. Em sam spušila 10 eura, em ne mogu zaštiti sjedalicu od kiše (tj. kćer ili svoju torbu), em moram trošiti vrijeme tražeći novu kabanicu za vrijeme ručka. Naime, nije mi ništa drugo preostalo nego utopiti tugu u hrani. Pojela sam cijelu pizzu pa onda desert pa onda zalila sve mineralnom da se dobro prožme. I opet odem na Amazon gledati kako piše da dostavljaju danas. I onda shvatim: pa ja uopće nisam nigdje pročitala da dostavljaju DHL-om!
I opet me obuzme sreća. Ma što to nisam skužila prije nego što sam cijelu pizzu pojila!
Pogledam kroz prozor - sunce. Pomislim, imam vremena, idem izvaditi biciklu vani pa ću na suncu pokušati skinuti kušin. Izađem ispred zgrade, nestalo sunce. Postavim nogaru čvrsto na tlo i krenem čupati kušin kako znam i umijem. I uspijem. Kindersitz mokar, kušin nasupan (ovo nije književna riječ je li tako?), ali nema veze - maknula sam ga i sada kćerkica neće sjediti u mokrom. U tom trenutku prolazi jedna žena. Zaustavim je i pitam je li ima možda maramice. Krenula je dalje, doslovno prestrašena jer pitanje nije ni čula, a ko zaustavlja nego neki žicaroiši. No, ja sam ponovila pitanje, sva nasmijana i onda je lagano zastala (onako kao bicikla kad joj kočnice malo propuste - kao zaustavlja se ali još ide naprijed). Imala je maramice. Rekla sam joj da moram kćer pokupiti, a sav mi je Kindersitz mokar. Njeno lice se izmijenilo, opustila se, nasmijala se. Čak se je sunce iza nje pojavilo. Taman kad sam obrisala što sam imala, zaustavio se bijeli kombi na kojem je pisalo Amazon Logistics. I samo je prošao kroz moju zgradu. Oh, no you won't! Počela sam trčati za njim. Mahala sam ko da kasnim na zadnji bus za raj. Rukama mahala pokušavajući reći: "Tu ja živim, tu sam. Vratite se!!" Srećom, zastao je kraj sljedeće zgrade i dotrčala sam do njega sva zapuhana i pitala je li ima Amazon pošiljku za mene. Rekla sam svoje ime, a on je na hrvatskom rekao: "To ste vi?" Jesam. U ruke sam primila Kindle Voyage, uzela biciklu, vratile je u garažu noseći u košari mokri kušin, parkirala biciklu, poručila kleptomanu "Fak ju" i otišla popiti kavu i napisati ovaj post.
Ko je izdržao do kraja čitati ove bedastoće - svaka čast.
Ako ima tipfelera, inverzija i ostalih pravopisnih grešaka - sorry. Nisam ovo mogla dva puta čitati.
petak, 15.09.2017. u 13:59
Kako rezervirati cipele
Za nekoga ko ne voli spavati, malo je tužno da bez 8h sna ne funkcioniram. A 8h sna sam zadnji put imala negdje 2014. godine.
Unatoč sinoćnjem snu od 4 sata, zasjela sam na biciklu i otišla u centar grada doktoru. Vozila sam 9 km. Sve ravno. Toliko sam opuštena na cestama Münchena da sam se par puta uhvatila kako samo projurim biciklom umisto da ipak provjerim na lijevo hoću li doživjeti bliski susret s nekim vozilom. Volim prometnu kulturu ovdje. Volim što auti jako paze na bicikliste (iako barem jedanput godišnje točno ispred moje zgrade strada po jedan biciklist).
Umor me dodatno uhvatio kad sam se vraćala prema doma. Vrijeme (u svakom smislu - i ono na nebu i ono na ručnom satu) je bilo na mojoj strani, ali snaga nije. No, bila sam motivirana nastaviti, jer su me čekale cipele koje sam rezervirala prije 3 dana. Već 2 godine tražim cipele (da nisu špic, da nemaju neko čudne vrhove gdje izgledam ko vilenjak) i ne uspijevam ih naći.
I tako malo po malo dokotrljala sam se do najvećeg šoping centra (poznat po onom lanjskom napadu pomahnitalog mladića), parkirala biciklu, nekako zakačila kacigu za torbu i ušla. Kaciga me lagano pljuskala po guzici kad sam shvatila da ja uopće ne znam u kojem sam dućanu rezervirala. Znala sam da je na desnoj strani i da je donekle fancy. Ušla sam u dućan i objasnila kako imam rezervirane cipele, ali da su bile rezervirane samo do jučer navečer i da ne znam je li me još uvijek čekaju. Šetuckam ja po dućanu i nakon nekog vremena se ona vrati i kaže kako nema cipela. Pita me koji je brand, kako izgledaju. Okrećem se okolo, ne nalazim taj brend, ali ruku na srce, nemam pojma kako se zove. Samo znam da su cipele bile udobne i da nakon 2 godine traženja s pravom sam se osjećala kao Pepeljuga. Međutim, cipela nije bilo. "Brand je nešto na 'J'", kažem joj ja. Da skratim priču: izašla sam praznih ruku. Desetak metara poslije, naiđem na drugi dućan koji mi je također izgledao da bi mogao biti taj (mahal) - see what I did there?
Dvije izuzetno ljubazne djevojke se sjatile oko mene i pitaju kako mi mogu pomoći. Kažem da mislim da sam tu rezervirala cipele prije 3 dana. Cure su se malo iznenadile i pitale jesam li sigurna? Long story short: Ovaj dućan se tek jučer otvorio. "A očito nemam cipela pa ću onda pogledati po dućanu što imate."
Prošla sam točno pola shopping centra kada sam ugledala najizgledniji dućan (to očaj progovora iz mene). Prodavačici sam sve ponovila i ona otišla u skladište, ali nikako naći cipele. Ja sam se malo okretala oko svoje osi i gleduckala ponudu - i onda sam ih ugledala. Točno pored mojih cipela, stajale su druge cipele - točno onakve kakve sam htjela. Taman kad sam ih zgrabila, vratila se zadovoljna prodavačica noseći moje rezervirane cipele. Nisam ih niti pogledala. Naći meke, kožne cipele koje ne treba navlačiti više od 1 sekunde i u isto vrijeme ne treba ni špigete vezati, dok je skidanje u jednom potezu - a dream come true. Prošetala sam se kao debela Pepeljuga gledajući se u sva dostupna ogledala. Dodatno me razveselila činjenica da su 20 eura jeftinije od rezerviranih i odmah sam dobila inspiraciju gdje da spiskam "zarađenu" lovu. Samo ću reći da sada mirišem na 3 različite vrste maslaca iz The Body Shop-a.
Da, otišla sam u TBS, uživala u mirisanju njihovih proizvoda. Potrošila lovu. Otišla prema bicikli.
Taman kad sam trebala izaći iz shopping centra, shvatim da nemam vrećicu sa cipelama. Ne znam je li se vama desi da se toliko naviknete nositi samo 1 torbu/ruksak/aktovku/torbicu da kada uzmete još neku dodatnu - da vam treba veliki napor da se sjetite tog viška. Ja sve trpam u mali ruksak. Što ne stane, ne ide sa mnom.
Vrećice me čekala u TBS. Stavila sam sve stvari na biciklu i prema vrtiću. Tamo me dočekala kćerkica kompletno prljava od ručka. Tada joj je najdraže zabiti se u mene i podijeliti hranu s majce, ruku i lica.
Puno teksta za ne mnogo sadržaja. Krivim prehladu. I pospanost. I glad. Jesam li već rekla pospanost?
Grlo me ubija. Ako imate kakav učinkovit prirodan lijek za prehladu - javite.
p.s.
Možda bi bilo u redu staviti fotografije. :)
nedjelja, 10.09.2017. u 07:09
B2
Neki dan odvedem kćerkicu u Optiku jer je uništila naočale. Čekamo, kako bi kćerkica rekla, doktora zajedno s još jednom babom. Ona nju nešto pita na njemački, a kćerkica nakon 3 mjeseca Hrvatske zaboravila da postoji Njemačka, a kamoli njemački jezik. I sada ja pitam kćerkicu na hrvatski, a mene baba opere da smo u Njemačkoj i da trebamo pričati njemački. Većinom su me prali doktori jer nisu sigurni u svoj engleski odnosno ne smiju u ime određene institucije govoriti išta osim njemačkog, ali kod ove babe nisam imala nikakav ugovoreni termin. Rekla sam joj da u jaslicama uči njemački, a doma hrvatski i uostalom, od mene ne može ništa naučiti ispravno. (Pogledajte samo ovu zadnju rečenicu - prepuna inverzija, sve na krivom mjestu.) Na sreću, dobila je dovoljno brzo svoje naočale da bih zaista i pokazala koliko netočno pričam.
Otkako smo se vratili, kiša i sunce su kao energični hrvači. Tuku se i naizmjenično pobjeđuju. Ujutro krenem s biciklom u jaslice po suncu, vratim se mokra. Krenem u teretanu po suncu, stanem na pola puta jer shvatim da je kiša počela a ja nemam apsolutno nikakvu biciklističku opremu za kišu. Za utjehu sam pojela 2 pereca.
Je l' da je malo tužno što u Njemačkoj pazim na prehranu i idem tu i tamo u teretanu samo da bih na otoku mogla 3 mjeseca jesti burek?
Kad smo već kod Njemačke... upisah školicu. B2. 25.9. počinju moje nove pustolovine. Za sve one koji su prvi put ovdje i nemaju pojma o čemu pričam - linkovi na desno bi možda mogli pomoći.
petak, 01.09.2017. u 08:18
Bokuni bodulskog života
Mali ili nešto veći zapisi iz i o malenom mjestu srca moga.
Bokun #1 - Pijaca i mindule
Bokun #2 - Jedan vjerski
Bokun #3 - Zapažanje
Zadnje jutro na otoku, part I
Zadnje jutro na otoku, part II