srijeda, 20.09.2017. u 15:22
Kakav dan!
Što to ima 16,2 cm, čini me sretnom, uzbuđenom, ali i opuštenom i smirenom?
Moj novi Kindle Voyage!!
Današnji dan... what a day... Was für ein Tag! (<-- guglala)
U 6:20 zvonio je alarm. Koliko vi spavate? Ja nastojim leći u 22h (nikad se ne dogodi) i dignuti se u 6h.
Odradila sam vježbe iz aplikacije "30 dana Fitnessa" - kako ja to traljavo radim, nijedna vježba mi nije teška. Sve odradim za 10 minuta i mislim se još kako sam super. A onda odem u teretanu i dva dana me ruke bole od jedne sprave.
"Djeca su mi već bolesna, a nije još ni zima počela.", kaže mi jedna mama u vrtiću. "Nije još ni jesen počela.", kažem ja njoj kao blesavi optimist koji na "ne može gore" kaže "može, može".
Svako jutro podižem rolete kao da sam u Slagalici strave... "DSO, do you want to play a game?"
I tresem se: hoće li biti kiša ili sunce (ok, sunce neće biti sigurno, ali možda oblak iza kojeg se sakrilo sunce)? Kiša redovito napravi kćerkicu bolesnom, a ni ja lišo ne prođem sa sinusima. Na sreću, prilikom kretanja u vrtić - bilo je samo oblačno.
Kad sam ja trebala krenuti u teretanu, počela je kiša. Pomislila sam da ne mogu baš doći mokra u teretanu pa onda opet mokra ići doma (od čega nijedno nije od znoja). Krenem prema doma direktno. Na putu prema doma, točno na raskrižju, vidim da je kiša praktički prestala (nikad ne prestaje, samo bude podnošljivija) i mislim se - koje prvo zeleno dođe, odlučuje idem li u teretanu ili doma. Zeleno je pokazalo na teretanu. Ko sam ja da se diram u sudbinu koju određuje semafor?
U teretani klasika. U 9 nema skoro pa nikoga, u 10h se već počinju skupljati. 20-30% istih, ostali se rotiraju. Odradim cardio (alla orbitrek) na minimalnoj brzini slušajući bend koji mi je jedini osigurava da odradim tih 20 minuta (Ska-p). Kad malo bolje razmislim - ja plešem na toj spravi. Ovo je pisma koja mi daje snagu.
Odradila teretanu, ništa se nisam umorila jer s ovako laganim tempom nemaš se kako umoriti. Dok se drugi ljudi oko mene znoje, lijepi im se odjeća za mišićava tijela, ja mrzovoljno gledam otkud propuh, zar žele da mi se vrat ukoči?
Na zahodu, kao i svako normalno ljudsko biće, odem na internet preko mobitela. Iako sam već sto puta pročitala da mi ljubljeni Kindle dolazi sutra, ja opet gledam tracking kao da će se nešto promijeniti. Kad ono - stvarno se promijenilo. Kaže da dolazi danas! Najbrže oblačenje ikada. Niti gladna niti žedna - samo da što prije dođem doma, jer ako mi ode DHL - onda ću ga tek sutra/prekosutra dobiti i to ću morati sto godina čekati u pošti.
Nikad brže nisam doma došla. 200 metara od kuće vidim DHL-ov kamiončić i presretnem ga. Još sva zapuhana pitam je li ima što za mene (kao da sam na otoku, pa svi znaju tko sam i kako se zovem). Uglavnom, ništa za mene nije bilo unutra. Sva pokunjena, otišla u garažu i parkirala biciklu. Kindersitz odnosno njegov kušin /tkanina/ne znam kako se to zove, ali kliknite na link pa vidite ovo tirkizno je bio kompletno mokar (jesam li vam rekla da imamo kleptomana u zgradi koji je ukrao zaštitnu kabanicu za kindersitz?) i ne samo to nego je nisam mogla ni skinuti da je operem i osušim. Em sam spušila 10 eura, em ne mogu zaštiti sjedalicu od kiše (tj. kćer ili svoju torbu), em moram trošiti vrijeme tražeći novu kabanicu za vrijeme ručka. Naime, nije mi ništa drugo preostalo nego utopiti tugu u hrani. Pojela sam cijelu pizzu pa onda desert pa onda zalila sve mineralnom da se dobro prožme. I opet odem na Amazon gledati kako piše da dostavljaju danas. I onda shvatim: pa ja uopće nisam nigdje pročitala da dostavljaju DHL-om!
I opet me obuzme sreća. Ma što to nisam skužila prije nego što sam cijelu pizzu pojila!
Pogledam kroz prozor - sunce. Pomislim, imam vremena, idem izvaditi biciklu vani pa ću na suncu pokušati skinuti kušin. Izađem ispred zgrade, nestalo sunce. Postavim nogaru čvrsto na tlo i krenem čupati kušin kako znam i umijem. I uspijem. Kindersitz mokar, kušin nasupan (ovo nije književna riječ je li tako?), ali nema veze - maknula sam ga i sada kćerkica neće sjediti u mokrom. U tom trenutku prolazi jedna žena. Zaustavim je i pitam je li ima možda maramice. Krenula je dalje, doslovno prestrašena jer pitanje nije ni čula, a ko zaustavlja nego neki žicaroiši. No, ja sam ponovila pitanje, sva nasmijana i onda je lagano zastala (onako kao bicikla kad joj kočnice malo propuste - kao zaustavlja se ali još ide naprijed). Imala je maramice. Rekla sam joj da moram kćer pokupiti, a sav mi je Kindersitz mokar. Njeno lice se izmijenilo, opustila se, nasmijala se. Čak se je sunce iza nje pojavilo. Taman kad sam obrisala što sam imala, zaustavio se bijeli kombi na kojem je pisalo Amazon Logistics. I samo je prošao kroz moju zgradu. Oh, no you won't! Počela sam trčati za njim. Mahala sam ko da kasnim na zadnji bus za raj. Rukama mahala pokušavajući reći: "Tu ja živim, tu sam. Vratite se!!" Srećom, zastao je kraj sljedeće zgrade i dotrčala sam do njega sva zapuhana i pitala je li ima Amazon pošiljku za mene. Rekla sam svoje ime, a on je na hrvatskom rekao: "To ste vi?" Jesam. U ruke sam primila Kindle Voyage, uzela biciklu, vratile je u garažu noseći u košari mokri kušin, parkirala biciklu, poručila kleptomanu "Fak ju" i otišla popiti kavu i napisati ovaj post.
Ko je izdržao do kraja čitati ove bedastoće - svaka čast.
Ako ima tipfelera, inverzija i ostalih pravopisnih grešaka - sorry. Nisam ovo mogla dva puta čitati.
