srijeda, 30.08.2017. u 07:55
Zadnje jutro na otoku part II
Za nekog ko nije top bloger, ja sam često na naslovnici. :) :) :)
Di smo stali? Aha... smjer: burek*.
Prodavačica bureka kaže da mi se razlije osmijeh od jednog do drugog kraja pijace kada dođem kupiti burek. Eto što 9 mjeseci apstinencije od bureka radi. U Münchenu još nisam pronašla burek po mom guštu. Čak ni u hrvatskog Mlinara. Prvo i osnovno mora biti svježi. Kad kažem svježi onda mislim: upravo izašao iz peći. Drugo, treba biti masan. OK, ne mora kapati niz bradu, ali mora se brada zauliti. Kako je jedna cura rekla: kad je škartoc/škarnicl/papirnata vrećica proziran - to je pravi burek. Treće, ne smije biti ni previše ni premalo sira. Četvrto, hrskava kora. Kora mora imati barem 2 sloja koji su hrskavi. Ono kao deblja verzija čipsa hrskavi. Peto, iako sam se udebljala na otoku (uzalud teretana i muke po zdravijoj prehrani) i dalje stojim da burek ipak ne smije biti mali. Ono tipa da nakon njega ostaneš gladan. Šesto, što je burek ako ga se ne jede u društvu s prijateljima. Jesti burek na kavi s prijateljima i smijati se dok su ti komadića sira među zubima - nema ništa slađe. OK, možda ako istovremeno je između 25 i 28 stupnjeva. :)
Sad vi meni recite koji je burek za vas - savršen? :)
Nije ni čudo da mi je bilo teško otići. Em svaki dan burek, em poznata lica koja viđaš u isto vrijeme na istim mjestima. Kao npr. mog tatu koji točno zna kada stiže svježi kruh od domaćih pekara i koji doma nosi topli kruh. Nema ništa "domaćije" od mirisa vrućeg kruha.
Dok sam kupovala burek, shvatila sam da nisam uzela dovoljno novaca za kavu. "Ajme koliko je ono bijela kava, ne znam hoću li imati za burek i za kavu". Iza mene glas: "12 kuna, ali nema veze ako nemaš - riješit ćemo." Okrenem se, a iza draga konobarica iz mog omiljenog kafića. Znaš da si doma. Neko ti vjeruje da ćeš donijeti novce ili da je ta kava riješena. I to je također Doma.
Zadnji dan se nisam išla kupati u moru. Bilo me strah da neću nikad htjeti izaći i da će me morati prisilno vaditi, ali na žalost, u Dalmaciji ima već previše posla s hrabrim turistima u japankama i s ljubiteljima vatre, da bi se bakćali sa mnom.
*da, ogriješila sam dušu i nazvala "pitu sa sirom" - burekom. :)
utorak, 29.08.2017. u 07:49
Zadnje jutro na otoku part I
Na otoku mi je lakše biti Mindful nego što je to (bilo) u Zagrebu ili (trenutno) u Münchenu. Možda zbog predvidljivosti dnevnog rasporeda, možda zbog toga što neko drugi sprema sve obroke, možda zbog sunca koje te krijepi i briše barem nekoliko slojeva problema koje imaš. I neka jednostavnost. Iako život na otoku nije jednostavan, pristup životu jest. Sve ono elementarno i najvažnije je nekako prirodno posloženo kao prioritet. Pred očima, u svakodnevici.
Moje zadnje jutro na otoku sam odradila najsvjesnije moguće. Željela sam biti prisutna u svakoj sekundi i koliko god je moguće sačuvati taj osjećaj mira i istovremene radosti koji me pratio.
U 8h sam već bila na pragu, sa svojom torbom koja nosi 1,5 litru vode (pijte ljudi, važno je), set bilježnica koje idu uvijek sa mnom (da ne bi slučajno koju mudru misao propustila zapisati), pernica za previše kemijski (ali ko je bez poroka neka baci kamen prvi), mobitel i nešto kovanica za kavu i burek.
Odlučila sam zastati kraj svake osobe koja mi se nađe na putu do pekare (nakon pekare poznajem samo burek). Doduše, ja to uvijek radim, ali ovaj put sam dala još više vremena da čujem ljude oko sebe.
Pozdravio me susjed koji se odmarao na zidiću. Njima kao da je žao mene jer odlazim, a na otoku još ljeto traje. I sama sam mislila da će mi biti lakše otići... sa svakim korakom, sa svakom zrakom sunca koja je grijala moje tijelo, bilo je sve teže vidjeti sve ono dobro što sam planirala u Njemačkoj. Teško je. Ne samo ljeto. Svaki put je teško ostavljati svoje roditelje, svoju kuću, svoje prijatelje i poznanike, svoje more, jer ostavljajući njih, ostavljaš dio sebe i tako s otkrhnutim srcem putuješ dalje po Doma. I sa svaki povratkom i odlaskom, otkrhne se još jedan komadić. A i kad se vratiš - pitanje je hoćeš li otkrhnuti komadić naći.
Samo 10 metara dalje susrela sam jednu babu ispred crkve. Kaže: "Došla sam Gospi dati limozinu, ali je zatvoreno. Prije su čistili svaku subotu ujutro, a sada ih nema." Kažem joj je da su možda već bili i zatvorili. "Nisu.", kaže ona odlučno. Pitala sam se samo koliko je rano došla obaviti svoju misiju kad je tako sigurna da nisu još došli. "A možda će doći svaki tren.", kažem ja želeći joj uvećati nadu, ali baba odlučno lijevo desno klima glavom.
Ispred dućana sretnem babu s 101 kesom. Inače joj biciklom prenesem stvari svaki put kad je sretnem, ali ovajput sam joj mogla dati samo malo vremena. Pitam je je li joj teško. Kaže da nije, da nema tu ništa teško (i nabroji sve namirnice). Pitam je hoće li mobitel da nazove sina - kaže da vjerojatno spava i da ga ne želi buditi. Nađe ona način da iskoordinira sve svoje vrećice i krene na svoju stranu, a ja u smjeru njegovog veličanstva: bureka.
(nastavit će se...) (nastavilo se)
subota, 26.08.2017. u 08:52
Život u Njemačkoj
Kronologija postova o životu u Njemačkoj i učenje njemačkog jezika...
Travanj - Lipanj, 2016.
Sprehen Sie Deutsch
(M)učenje njemačkog
Da mi je umrijeti da se riješim ovih škola
Kava na somalijski način
Numa Numa
Kit-Kat i Purple Rain
Kako je kaput ubrzao učenje njemačkog
Kitara
PinselstrICH
I tako...
Wie spät ist es? Vrime za spati
Vremenske (ne)prilike
Duže mi treba da smislim naslov nego post
Dolores Darcy
Koliko??
Modul završio, što sad?
Širimo se, lijevo-desno
Dan kao nijedan drugi
Još malo pa gotovo (a nije post o Vladi RH)
Već me pere nostalgija
Planet Earth Oddity
Listopad, 2016.
Priprema za pripremu
A2.2
Snail Mail
Prvi dan škole
Der Duft
Karma iz a bič iliti Der Duft 2
Novi razred
Pogledi i susreti
Prison Break
Ich lasse
Dogovoreno
Boli duša
Was ist höflich?
Studeni 2016. - Veljača, 2017.
Hallo B1!
Ich kann nicht
Ruhig vs laut
Tipični hrvatski doručak
Obična kurvet'na
Imam želju za tobom
Nose Job
2016
Taxi u Münchenu, bodulica u srcu
Krivo je sunce
B1 fertig. Ich auch
Ožujak - Svibanj, 2017.
Das Ende
Fitness - kao
Blic teretana
Minga iz mog S5 kuta
Zumba pa ja
Ja bih opet u školu
Komadić Vijetnama u srcu Münchena
Krupni kadar Münchena
Zalutali post
Kolovoz, 2017.
Njemačko ljeto
Rujan, 2017.
B2
Kako rezervirati cipele
Kakav dan!
Mirna ko bubica
Papirnate maramice
ponedjeljak, 14.08.2017. u 15:31
Njemačko ljeto
I tako ja došla u München usred ljeta, ali samo na 4 dana. I dok me dočekala topla noć (čak i u ponoć), sutradan se sve preokrenulo. Pravi jesenski dan. Sivilo, prohladno, hoće kiša - neće kiša tip neba. Probudila se u 5h ujutro u ženskim bolovima, roknula tabletu i vratila se u krevet.
Bolje da sam ležala cijeli dan nego da sam učinila što sam učinila. Odlučila sam se prvi put biciklom otići kod doktorice unatoč sivom osmijehu neba i bolovima koji su plesali oko trbuha i križa.
Stavila broj preveliku kacigu, obukla jednu majcu (na 12 minhenskih stupnjeva) i krenula. E da, nisam rekla da ne znam pratiti navigaciju. No išla sam. Uvjeravala sam se da je dovoljno to što sam otišla u 14h iz stana jer Google Maps kaže da mi treba samo 17 minuta, što znači da bih došla pošteno ranije, čak i ako se malo izgubim. No, niti Google Maps niti njegova navigacija nisu znali s kim imaju posla.
Nisam ni krenula, došla sam do jedne poprilično velike ceste na koju bicikli smiju, ali nitko nije dovoljno blesav da se tuda vozi. Zovi muža, pitaj za savjet. Muž kaže: "Nađi neku drugu cestu." Vraćaj se nazad, prolazi opet pored stana (onako posramljeno) i traži put s druge strane kvarta. U međuvremenu je počela kišica. Ajde ništa strašno, te ljetne kiše samo te lipo osvježe. Sve je išlo koliko toliko dobro, dok nisam ušla u njezin kvart i kompletno se izgubila. Ako ne možete predočiti kako sam izgledala, zamisliti nekog nisko-inteligentnog Pac-mana kojem ništa ne ide od ruke. Dok sam se ja tako gubila u olimpijskom selu (koje li ironije), kiša je počela sve snažnije i snažnije padati. Uskoro je postalo nepotrebno brisati oči i lice, jer su nove kapljice dolazile brže nego što bih prebrisala stare.
15h je odavno prošlo, a ja ne znam gdje sam, a među zgrada nema nikog (pametni ljudi). Zaskočila sam nekog starog dida i pitala ga za ulicu i on mi pokaže kojim putem da idem i nadoda: "Išao bih s Vama, ali moram na sastanak."
I krenem ja njegovim putokazom i sretnem neku curu i pitam i nju za svaki slučaj. Ona mi pokaže skroz drugi smjer. Kaže: "Je, dobro je čovjek rekao, ali broj koji tražite je puno bliže ako ide s ove strane." Kad sam došla blizu njene ordinacije, shvatila sam da se ne mogu biciklom spustiti niz brdo, a da nigdje nema staze.
I ajde onda polako biciklom dolje (ne treba spominjati blato i sl. zar ne?) i to jedan korak, kočnica pa opet jedan korak. Nekako sam se spustila i sva sretna što prepoznajem tu zgradicu i kućice oko nje. I uvučem se ja u jednu od tih zgrada, pokisla i sad već malo i sretna, kad ono... to je skroz neki drugi red (istih) zgrada i (istih) kućica. Na kraju posta možete vidjeti sliku koju sam pronašla on-line i mislim da ćete imati suosjećanja za mene.
I već sam mislila otići doma i reći joj da me pregazilo auto na putu, jer ne mogu od srama reći koliko sam nesnalažljiva. E da - u međuvremenu mi je otkazala navigacija (odustala žena od mene) + touch screen nije funkcionirao jer svaki put kad bih izvadila mobitel - samo bi se kiša na njega spustila, a s čim god da sam ga brisala, bilo je ovako i onako mokro.
Na kraju, našla sam je. Dok je bicikla kisnila vani, ja sam se unutra pokušala objasniti. Doktorica se samo smijala. I zamolila da sutra ne kasnim. (Ovdje rijetko tko ima guilt-trip za svoje greške, ali ne d'o Bog da tratiš njihovo vrijeme.)
Izašla sam i kao ljubitelj filmova, pomislila sam da će sada doći scena sunca. Nakon svega što sam prošla, uspjela sam izaći kao (pokisli) pobjednik i sada se treba scenarist smilovati i napisati da sunce sjaji i da sam ja isprve pronašla put do doma i da je temperatura narasla za još 10 stupnjeva i da su svi živjeli sretno do kraja života.
Vani je kiša plakala za sve nedaće svijeta. Sjela sam na biciklu i uputila se prema doma. Put sam znala i doma sam došla jako brzo (vjerojatno stvarno 17 minuta), ali mokra do kostiju (probilo sve slojeve sala). Otkazala sam sastanak kojeg sam imala par sati kasnije, skinula mokru odjeću, osušila kosu, zamotala se u dekicu i na kauču zaspala snom pravednika.
A sve to jer mi bodulska krv nije tila platiti 5-6 eura za kartu za podzemnu.*
*Sutradan smo popili i pojeli barem 6 karata.
