Na otoku mi je lakše biti Mindful nego što je to (bilo) u Zagrebu ili (trenutno) u Münchenu. Možda zbog predvidljivosti dnevnog rasporeda, možda zbog toga što neko drugi sprema sve obroke, možda zbog sunca koje te krijepi i briše barem nekoliko slojeva problema koje imaš. I neka jednostavnost. Iako život na otoku nije jednostavan, pristup životu jest. Sve ono elementarno i najvažnije je nekako prirodno posloženo kao prioritet. Pred očima, u svakodnevici.
Moje zadnje jutro na otoku sam odradila najsvjesnije moguće. Željela sam biti prisutna u svakoj sekundi i koliko god je moguće sačuvati taj osjećaj mira i istovremene radosti koji me pratio.
U 8h sam već bila na pragu, sa svojom torbom koja nosi 1,5 litru vode (pijte ljudi, važno je), set bilježnica koje idu uvijek sa mnom (da ne bi slučajno koju mudru misao propustila zapisati), pernica za previše kemijski (ali ko je bez poroka neka baci kamen prvi), mobitel i nešto kovanica za kavu i burek.
Odlučila sam zastati kraj svake osobe koja mi se nađe na putu do pekare (nakon pekare poznajem samo burek). Doduše, ja to uvijek radim, ali ovaj put sam dala još više vremena da čujem ljude oko sebe.
Pozdravio me susjed koji se odmarao na zidiću. Njima kao da je žao mene jer odlazim, a na otoku još ljeto traje. I sama sam mislila da će mi biti lakše otići... sa svakim korakom, sa svakom zrakom sunca koja je grijala moje tijelo, bilo je sve teže vidjeti sve ono dobro što sam planirala u Njemačkoj. Teško je. Ne samo ljeto. Svaki put je teško ostavljati svoje roditelje, svoju kuću, svoje prijatelje i poznanike, svoje more, jer ostavljajući njih, ostavljaš dio sebe i tako s otkrhnutim srcem putuješ dalje po Doma. I sa svaki povratkom i odlaskom, otkrhne se još jedan komadić. A i kad se vratiš - pitanje je hoćeš li otkrhnuti komadić naći.
Samo 10 metara dalje susrela sam jednu babu ispred crkve. Kaže: "Došla sam Gospi dati limozinu, ali je zatvoreno. Prije su čistili svaku subotu ujutro, a sada ih nema." Kažem joj je da su možda već bili i zatvorili. "Nisu.", kaže ona odlučno. Pitala sam se samo koliko je rano došla obaviti svoju misiju kad je tako sigurna da nisu još došli. "A možda će doći svaki tren.", kažem ja želeći joj uvećati nadu, ali baba odlučno lijevo desno klima glavom.
Ispred dućana sretnem babu s 101 kesom. Inače joj biciklom prenesem stvari svaki put kad je sretnem, ali ovajput sam joj mogla dati samo malo vremena. Pitam je je li joj teško. Kaže da nije, da nema tu ništa teško (i nabroji sve namirnice). Pitam je hoće li mobitel da nazove sina - kaže da vjerojatno spava i da ga ne želi buditi. Nađe ona način da iskoordinira sve svoje vrećice i krene na svoju stranu, a ja u smjeru njegovog veličanstva: bureka.
(nastavit će se...) (nastavilo se)
Post je objavljen 29.08.2017. u 07:49 sati.