ponedjeljak, 14.08.2017. u 15:31
Njemačko ljeto
I tako ja došla u München usred ljeta, ali samo na 4 dana. I dok me dočekala topla noć (čak i u ponoć), sutradan se sve preokrenulo. Pravi jesenski dan. Sivilo, prohladno, hoće kiša - neće kiša tip neba. Probudila se u 5h ujutro u ženskim bolovima, roknula tabletu i vratila se u krevet.
Bolje da sam ležala cijeli dan nego da sam učinila što sam učinila. Odlučila sam se prvi put biciklom otići kod doktorice unatoč sivom osmijehu neba i bolovima koji su plesali oko trbuha i križa.
Stavila broj preveliku kacigu, obukla jednu majcu (na 12 minhenskih stupnjeva) i krenula. E da, nisam rekla da ne znam pratiti navigaciju. No išla sam. Uvjeravala sam se da je dovoljno to što sam otišla u 14h iz stana jer Google Maps kaže da mi treba samo 17 minuta, što znači da bih došla pošteno ranije, čak i ako se malo izgubim. No, niti Google Maps niti njegova navigacija nisu znali s kim imaju posla.
Nisam ni krenula, došla sam do jedne poprilično velike ceste na koju bicikli smiju, ali nitko nije dovoljno blesav da se tuda vozi. Zovi muža, pitaj za savjet. Muž kaže: "Nađi neku drugu cestu." Vraćaj se nazad, prolazi opet pored stana (onako posramljeno) i traži put s druge strane kvarta. U međuvremenu je počela kišica. Ajde ništa strašno, te ljetne kiše samo te lipo osvježe. Sve je išlo koliko toliko dobro, dok nisam ušla u njezin kvart i kompletno se izgubila. Ako ne možete predočiti kako sam izgledala, zamisliti nekog nisko-inteligentnog Pac-mana kojem ništa ne ide od ruke. Dok sam se ja tako gubila u olimpijskom selu (koje li ironije), kiša je počela sve snažnije i snažnije padati. Uskoro je postalo nepotrebno brisati oči i lice, jer su nove kapljice dolazile brže nego što bih prebrisala stare.
15h je odavno prošlo, a ja ne znam gdje sam, a među zgrada nema nikog (pametni ljudi). Zaskočila sam nekog starog dida i pitala ga za ulicu i on mi pokaže kojim putem da idem i nadoda: "Išao bih s Vama, ali moram na sastanak."
I krenem ja njegovim putokazom i sretnem neku curu i pitam i nju za svaki slučaj. Ona mi pokaže skroz drugi smjer. Kaže: "Je, dobro je čovjek rekao, ali broj koji tražite je puno bliže ako ide s ove strane." Kad sam došla blizu njene ordinacije, shvatila sam da se ne mogu biciklom spustiti niz brdo, a da nigdje nema staze.
I ajde onda polako biciklom dolje (ne treba spominjati blato i sl. zar ne?) i to jedan korak, kočnica pa opet jedan korak. Nekako sam se spustila i sva sretna što prepoznajem tu zgradicu i kućice oko nje. I uvučem se ja u jednu od tih zgrada, pokisla i sad već malo i sretna, kad ono... to je skroz neki drugi red (istih) zgrada i (istih) kućica. Na kraju posta možete vidjeti sliku koju sam pronašla on-line i mislim da ćete imati suosjećanja za mene.
I već sam mislila otići doma i reći joj da me pregazilo auto na putu, jer ne mogu od srama reći koliko sam nesnalažljiva. E da - u međuvremenu mi je otkazala navigacija (odustala žena od mene) + touch screen nije funkcionirao jer svaki put kad bih izvadila mobitel - samo bi se kiša na njega spustila, a s čim god da sam ga brisala, bilo je ovako i onako mokro.
Na kraju, našla sam je. Dok je bicikla kisnila vani, ja sam se unutra pokušala objasniti. Doktorica se samo smijala. I zamolila da sutra ne kasnim. (Ovdje rijetko tko ima guilt-trip za svoje greške, ali ne d'o Bog da tratiš njihovo vrijeme.)
Izašla sam i kao ljubitelj filmova, pomislila sam da će sada doći scena sunca. Nakon svega što sam prošla, uspjela sam izaći kao (pokisli) pobjednik i sada se treba scenarist smilovati i napisati da sunce sjaji i da sam ja isprve pronašla put do doma i da je temperatura narasla za još 10 stupnjeva i da su svi živjeli sretno do kraja života.
Vani je kiša plakala za sve nedaće svijeta. Sjela sam na biciklu i uputila se prema doma. Put sam znala i doma sam došla jako brzo (vjerojatno stvarno 17 minuta), ali mokra do kostiju (probilo sve slojeve sala). Otkazala sam sastanak kojeg sam imala par sati kasnije, skinula mokru odjeću, osušila kosu, zamotala se u dekicu i na kauču zaspala snom pravednika.
A sve to jer mi bodulska krv nije tila platiti 5-6 eura za kartu za podzemnu.*
*Sutradan smo popili i pojeli barem 6 karata.
