nedjelja, 30.04.2017. u 22:54
...
U školu njemačkog se vraćam tek na jesen. :( Šmrc.
Dobra je vijest da idem na otok već krajem svibnja.
Loša je vijest što vjerojatno stajem s blogom dok mi se u životu nešto zanimljivo ne počne događati... to možda već bude sutra, iako čisto sumnjam. :)
srijeda, 26.04.2017. u 09:42
Krupni kadar Münchena
Mama lipo piva, kaže kćerkica.
Ona je naučila fraze i rečenice koje joj donose čokoladu.
Anyhow...
Veliki % čitatelja izrazio je želju da objavljujem više slika. Trenutno mi se u životu ništa ne događa pa onda evo post sa slikama s mog Instagrama. :)
Upload-ala sam slike u prošlom postu pa koga zanima kako izgleda hrana u mom najdražem veganskom vijetnamskom restoranu - neka pogleda ovdje. :)
Sviđa mi se ovaj plakat za glazbeni koncert. Ove godine najviše je plakata vezanih za izbore, tako da su ovakvi plakati pravo osvježenje.
Ono kad ideš doktoru u centar grada...
Gdje god se okrenem, vidim srca...
Je li i vidite srce?
nedjelja, 23.04.2017. u 22:04
Komadić Vijetnama u srcu Münchena
Počela sam uživati u odlasku u teretanu. OK, nisam. Ali uživam u odlasku iz teretane. I to je nešto, zar ne?
Barem jednom tjedno sjednem u vijetnamski veganski restoran u blizini teretane (da se nagradim za trud i muku u teretani) i uživam u kombinaciji hrane koju u životu nisam jela. I pišem pisma i gledam kroz prozor (ove dane sam imala i što vidjeti: naizmjenično kiša, sunca, snijeg, vjetar, oblačno, sunčano - sve u razmaku od 5 min). I slušam muziku i čitam knjige preko Kindle-a i opuštam se kako najbolje znam i umijem.
Velika većina restorana u koje sam zašla u ove dvije ipo godine ima popodnevnu pauzu. Koliko sam priijetila, to je zato što ista ekipa radi od jutra do večeri.
Međutim, na to sam skroz zaboravila u ovom restoranu. A oni mi nikad nisu rekli da sam ostala sjediti predugo i da zatvaraju. Ni riječi. Saznala sam tj. prisjetila sam se da i oni imaju pauzu kad je uletila nova ekipa gostiju i kad je vlasnica rekla da od 15h imaju pauzu (a ja sam tamo uvijek do 15:25 kada trčim na tramvaj prema vrtiću).
Ne samo što imaju povoljne cijene hrane, nego mi uvijek posude punjač za mobitel. Ne samo što su gostoljubivi, nego mi još donesi i grijalicu da mi ne bude hladno.
I tako zadnji put kad sam bila kod njih i kad se polako počelo približavati 15h, upita me vlasnica: Kad moraš po kćer? Toliko smo se skompale da već zna agendu mog dana. I ja joj odgovorim, a ona sjedne kraj mene i počnemo razgovarati. Pita me koliko mi treba do Hrvatske, koliko često idem. Kaže da njoj treba 17h avionom do Vijetnama i da idu jedanput godišnje ili jedanput u dvije godine. Još ima roditelje tamo, a njeno dvoje djece je tu u Münchenu.
Obje se slažemo da je puno njenih zemljaka u Münchenu, a ona dodaje kako je i puno Njemaca u Vijetnam - što turistički, što zbog otvaranja raznih tvornica jer je tamo radna snaga jeftinija. Kaže da u njenom gradu postoji čak i njemački fakultet.
Pitam je kako joj je na poslu (s obzirom da ona i muž rade cijeli dan, osim spomenute popodnevne pauze od kojih 2h). Kaže da je stresno. Rekla sam joj da se to uopće ne vidi na njoj - da super izgleda i da je uvijek vesela i pristupačna. Pitam je kako se opušta kada radi po cijeli dan. Kaže da meditira. (Vidjela sam je jednom zatvorenih očiju meni iza leđa - da, tad je već bila pauza, a ja je bezglavo prekidam u meditaciji i tražim račun). Pitam je koliko dnevno meditira. Kaže ona da meditira svaki dan, ali nedovoljno. Da treba više. Pa koliko uspijevate, pitam je ja. 3 sata, kaže, ali ja bih više, ali nemam vremena. Bilo je dana kada sam meditirala 10h dnevno. Ja je slušam i mislim kako nema aktivnosti koju bih ja mogla 3h raditi u komadu (OK, možda ležati na kauču i gledati Better Call Saul). 9 godina prakticira meditaciju i pokušava svakodnevno i vježbati. Ako treba, diže se u 4 ujutro da meditira i da odradi malo trčanja i onda je spremna za dan sa znatiželjnim gostima poput mene. Još je mlada za penziju, a München preskup da se može od penzije živjeti stoga nema mogućnost da se meditaciji u potpunosti posveti, što inače planira. Za sada, osim što sama meditira, nalazi se i s društvom koje zajedno meditira.
I tako gledam ja tu sitnu, nasmijanu ženu koja kaže da nije previše od društva, kako uživa u mom društvo i ja u njenom. I toplo mi dođe oko srce. Jedina osoba u prostoru, osim nas, je njen muž koji srče prve žlice juhe i čeka da mu se pridruži. Zaboravila sam je pitati je li i muž meditira.
Skoro sam zakasnila na tramvaj - brzo sam se obukla i ostavila joj manču i ispričala sam se jer nemam više za dati. Ona nije htjela uzeti manču. Bilo mi je neugodno što sam se uopće išla ispričavati, jer sam taj sitniš morala spremiti - nikako nije htjela uzeti. Ne radiš i imaš dijete, rekla je odlučno.
Znatiželjna, kakva već jesam, drugi dan sam otišla u neki drugi restoran, sasvim slučajno opet vijetnamski. Tamo je sve bilo drugačije. Zlatno-smeđi prostor s uguranim stolovima i stolicama da jedva možeš proći, sve krcato, glasno, ljudi namrgođeni čekaju hranu, drugi stoje na ulazu i gledaju ima li koja stolica viška, treći traže da plate račun. Nisam mogla ni pisati niti čitati ni slušati muziku. Hrana (gamberi s povrćem) koja je servirana, bila je zaista odlična, ali to je sve što je bilo odlično.
Možda se njeno meditativno stanje proširilo na sav prostor u kojem boravi, pa možda čak i na mene samu.
Update. :) Slike. :)
petak, 21.04.2017. u 20:06
Ja bih opet u školu
Kad sam 13.3. izašla na usmeni dio ispita iz njemačkog (ujedno posljednji korak Integracijskog kursa), odgovarala sam s istim kolegom kojeg sam prvog upoznala kad sam u listopadu došla u novu grupu polaznika.
Taman na Veliku subotu stigla je kuverta, a u kuverti Certifikat. Na Certifikatu se sjaji B1. Znala sam da sam dobro napisala, ali nisam znala da sam ostvarila najbolji rezultat od svih. Nije da je to nešto bitno, pogotovo što već 2 mjeseca ne učim ništa i već se znanje srozalo... ipak, bila sam ponosna na sebe.
Prekjučer sam otišla upisati B2. No, prije odlaska u zgradu, sjela sam u "svoju" pekaru u kojoj sam 5 mjeseci svako jutro pila Latte macchiato i pisala pisma i gledala ekipu kako izlazi iz podzemne i rastrčava se na sve strane raskršća. Ali nema poznatih. Neki novi klinci pohađaju nastavu.
A ispred ureda za upis, kao i uvijek, neki zanimljivi ljudi. Tako sam ovajput upoznala jednu Tunižanku, jednog Rumunja i jednog Španjolca. Španjolac (cca 38) priča s nama španjolski kao da ga svi razumijemo. Rumunj (cca 40) sluša mene i Tunižanku kako smo se razvezale i jedva je dočekao pohvaliti se da je završio B1 učeći sam doma preko vikenda. Nije mi propustio objasniti da mora odraditi prekvalifikaciju jer u Rumunjskoj nije učio o nekim presama i pumpama koje se ovdje koriste. Ja, kao socijalna radnica, odmah sam shvatila na koje prese i pumpe misli. Tunižanka (cca 36) se navila ko da joj život ovisi o davanju što više savjeta u što kraće vrijeme. Upravo je polagala B2 i pala je zbog pismenog dijela u kojem sastavljaš tekst na zadanu temu. Od 45 bodova ona je imala 0. Što je ona pisala da je dobila nula bodova? Popis za šoping poslije ispita? Kaže ona meni da je B2 jako težak i da ju škola nije ništa naučila nego je sve sama preko Youtube-a i da bih i ja tako trebala.
Kad sam došla na red, referentica mi je ukazala da ne mogu kod njih, bez određene potvrde od minhenskog zavoda za zapošljavanje, uopće pohađati B2 i priupitala me: Zar niste vidjeli što piše na dopisu? Ja joj odgovorim: Ja sam samo vidjela svoje ocjene i odmah došla u ured, izgovarajući ovo kao kadadijete misli da je nešto super napravilo, a zapravo je roditelju dalo dupli posao (npr. moja je kćerkica danas pojela cijeli jogurt. Istina, nije ništa bilo u zdjelici, ali je zato bilo posvuda, a najmanje u želucu. No ona je ponosno strugala po dnu zdjelice ukazujući kako je obavila svoj posao na ponos i čast).
Odmah sam otišla u Zavod i zatražila potvrdu koju nisam dobila jer moja referentica (koje nije bilo u uredu) mora donijeti odluku želi li mi je dati ili ne (s obzirom da se radi o subvencioniranom pohađanju nastave). I danas sam dobila dopis da će me primiti za tjedan dana i tad će donijeti odluku. Škola počinje 2.5. i ako upišem na vrijeme, očekujte nove dogodovštine. Ako ne, odoh u Hrvatsku otvoriti sezonu kupanja. :)
p.s.
Od nas nekih 17, 7 ih je palo ispit (Eritrejac, Etiopljanka, 4 iz Sirije i jedan Iračanin). A danas na kavi mi je jedan kolega (koji je pao i stoga dobio certifikat A2) rekao da je išao pisati probni test u drugu školu i da je tako loše napisao da su mu rekli da treba ići na alfabet kurs (ispod A1 nivoa). Toliko o ujednačenosti škola. :)
nedjelja, 16.04.2017. u 20:43
Zumba pa ja
5. 4. 2017.
Danas sam trebala ići na prvi trening Zumbe. Zašto nisam? Da se izrazim vrlo tajnovito, a opet će svi, barem u našoj kulturi znati na što mislim:
Dobila sam stvari. Iz one stvari imam stvari. :) Kako nas cijeli život uče da nešto tako prirodno poput menstruacije/vagine se treba prikrivati s riječju "stvari".
Sad kad svi znamo što je posrijedi (stvari), možemo opušteno dalje.
Jučer se mužić vratio iz Hrvatske i donio svega lipoga. Tako sam jutrošnju Zumbu zamijenila sa sendvičem (naravno, bijeli kruh - što drugo), kiflicama muževljeve babe (cijeli tupperware) i Bajaderom (to sam više napravila zbog čina dobrote - da provjerim ima li crva što se znalo desiti - pa čisto da se drugima ne zgadi, ja sam se žrtvovala). I tako puna šećera i ugljikohidrata, zaspala sam na kauču.
Dan će vjerojatno biti na relaciji kauč - stol.
Jučer, nakon teretane, a prije odlaska u vrtić, sjela sam u svoj omiljeni vijetnamski restoran. Kako je ta ekipa gostoljubiva. Tresu se od uzbuđenja kad te vide, kad naručuješ, čak i kad im platiš točan iznos bez manče (ostala sam bez para, što da radim?). Hrana prva liga. Muzika opuštajuća. Čak su mi i punjač dali, jer mi je mob crko a što je čovjek u 2017. bez vječno korištenog mobitela? Čak im je i špina u zahodu nekakva zen špina.
16. 4. 2017.
Od tada do sada otišla sam na jednu Zumbu, ali samo na 15 minuta jer je zvao vrtić da je kćerkica dobila konjuktivitis i da je pokupim. Ali već u tih 15 minuta sam mogla skužiti da mi Zumba nije toliko intenzivna koliko mi je zbunjujuća i koliko sam ja nekoordinirana. Trenerica daje neke znakove koje uopće ne kužim i osjećam se kao da sam na nekom hiperaktivnom tečaju znakovnog jezika. Pokreti (ili ples ili kako se to već zove) se izmjenjuju svake 4 sekunde i taman kad donekle uhvatim poantu, krene nešto drugo. A trenerica na povišenom dijelu dvorane - ko da je u ekstazi - nasmijana, puna energije, motivira nas vičući iz dijafragme koja vjerojatno ima svoj vlastiti six-pack. A ja dolje na parketu, u zadnjem redu, ne znam ni di je livo ni desno i smijeh me hvata od muke. Nije ni čudo da se nisam puno umorila kad sam samo cupkala na mjestu i zabijala se u druge ljude (vidi gore: "Ni di je livo ni desno"). Pola sata nakon, gurala sam kolica u smjeru pedijatra i jela sušeni mango zajedno s kćerkicom (kao, kupujem ga zbog nje).
U idućem postu... rezultati B1 ispita iz njemačkog...
ponedjeljak, 03.04.2017. u 21:53
Minga iz mog S5 kuta
Minga je bavarski naziv za München. Valjda onako iz milja nemam pojma. Kad ukucate "minga" u google, dobijete primjerice: In Sicilian, minga is a man's penis. No dobro, to je sada manje važno. Danas sam htjela podijeliti s vama nekoliko fotografija koje se nalaze na mom Instagramu. Kao i mnogi drugi smrtnici, često slikam hranu (sad but true). Tu i tamo se pronađe još koji zanimljiv detalj.
Ovo mi je jedna od najdražih slika. Predstavlja moju jutarnju rutinu. Pisanje pisama (pismo, ne pjesma), ispijanje Latte Macchiata (po okusu nešto kao naša bijela kava, samo 3-4 puta skuplje) te jedenje nečega što nije dobro za moju prepunjenost (uredno sakriveno na slici).
Ovo je komadić mog dnevnika kao i ljubavi prema L. Cohenu. Trudim se svaki dan pisati dnevnik (naravno da ne uspijevam). Šteta što je sadržaj, kao i kvaliteta, identičan onome od prije 15ak godina.
Svaki mjesec naručim za 20ak eura markice i sama izradim kuverte. Pisma pišem gdje god stignem (kafić, u-bahn...), a najmanje doma. Pisanje pisama je zakon. Svakom preporučujem.
Ono kad pokušavaš mjesecima naći dobar burek (iliti sirnicu - moram se odmah ispraviti jer ima dušebrižnika koji me uvijek ispravljaju) pa ne nađeš. Ali dobro, gušt je u istraživanju (i trošenju 2-3 eura za komad navodnog bureka).
Ono kad ti zafali more pa odeš na obližnje jezero di se smrzneš i di pojedeš večeru u vrijednosti prosječne hrvatske plaće u dućanima.
Ako je nekome napeto razdoblje Hitlerove diktature, onda će mu događanja u građevinama na Königsplatzu svakako biti zanimljiva. Na slici: Ionische Glyptothek.
Svako toliko na putu pronađem neku malu radost. A ako je i ne vidim sama, kćerkica ništa ne propusti. Ona stane nasred ceste i kaže: "(P)tica se čuje."
Ili raširi ruke ko K. Winslet na Titaniku i kaže oduševljeno: "Vitar puše, aaaa."
U kakvoj god svakodnevici se vi nalazili, nadam se da vidite male dnevne srećice. Svako dobro svima. Hvala što ste tu.