četvrtak, 29.12.2016. u 08:48
2016.
Moja 2016. godina nije počela 1.1. već upisivanjem kćerkice u jaslice i odrađivanjem prilagodbe. Nakon toga, sam život je ponovno počeo. Nakon skoro godinu ipo života u 4 zida, u zemlju čiji jezik ne poznam i s malim attention seeker-om, život je dobio dodatne dimenzije.
Upisala sam njemački i upoznala nove ljude zbog kojim sam svaki dan uživala ići u školu, ali i pisati blog, jer njihove priče su bile inspirativne, smiješne i tužne. 2 mjeseca smo se družili, nakon čega sam otišla nazad na otok i provela 3 ljetna mjeseca kupajući se i sunčajući i motivirajući se da ponovno uzmem knjigu u ruke.
Kćerkica me u kolovozu počastila s odlaskom na hitnu kad je razbila čelo i dobila 5 šavova, a ja instant PTSP.
Povratkom u Njemačku, opet su se stvari zakočile jer je trebala ponovno prilagodba na jaslice, a moj njemački je bivao sve dalji i dalji. Napokon, u listopadu upisala sam novi modul i upoznala nove ljude koji su mi bili svakodnevni podsjetnik koliko mi stari razred nedostaje.
Slabije sam pisala blog - nisam imala inspiracije. Još uvijek nemam. Ne znam niti zašto ovu mršavu kronologiju pišem.
Došao je kraj godine. Škola ima ferije. Jaslice imaju ferije. Opet sam doma s kćerkicom. I sad bi kao 2017. trebala biti nešto drugačija. Kako će biti drugačije kad smo mi isti?
Za sada imam samo jednu odluku: pisat ću dnevnik svaki dan (da, onaj na papiru, s kemijskom). Važno (mi) je pisati. I vjerujem da će mi to dati kreativnost da pišem blog češće. Želim više kreativnosti u svom životu i više fizičkog kretanja. I želim više "probat ću", a manje "ne mogu". I želim sebi ustrajnost i blagost. I smijeh. Želim puno puno puno smijeha. Onoga od kojeg te zabole ne samo obrazi i trbuh, nego i kičma. Oni zbog kojih gubiš dah i proizvodiš čudne zvukove.
U svakom danom želim biti svjesna za sve ono dobro što me okružuje i biti zahvalna za sve što imam i sve što mogu primiti u budućnosti.
I sva ova energija koja u meni postoji unatoč kroničnom umoru - želim da pretvori u nešto. U jedno malo sunce po mogućnosti. A sunce nikad ne sija samo za sebe.
četvrtak, 15.12.2016. u 23:08
Nose Job
"Doktore, što mi je ovo na nosu?"
"Ma ništa strašno. To je pora koja je izgubila svoju elastičnost?"
"Pa sada izgleda ko prištić koji ne prolazi već godinu dana?"
"Da. To možemo lako skinuti na jesen. Samo ostružemo."
I eto jeseni. I eto mene na struganju nosa. Legnem kod dermatologa u njegovu mini operacijsku salu i čekam. Eto njega dolazi. Pričamo sada na 2 jezika, a otkrili smo da oboje znamo nešto talijanskog pa se tu i tamo razmećemo na sva tri jezika.
"Dat ću Vam lokalnu anasteziju. Moglo bi vas malo boljeti pa se pripremite."
Nasmiješim se ja onim smješkom nesvjesne (ok, glupe) osobe koja ne zna što joj slijedi i misli da je na visini zadatka.
Opuštena tako dočekam doktora koji dolazi s iglom. I onda opet ode i u hodu mi kaže: "Ma mogao bih vam malo zalediti nos da manje osjetite bol. Nije bol kao kad ste rađali, ali svejedno..."
Bogme je bolilo. Od toga ima već 2 tjedna pa sam potisnula detalje kakva je to bila bol, koliko blizu poroda a koliko daleko od stiskanja najkompliciranijeg prišta, ali u svakom slučaju - boliloooo je.
I vraga je strugao. Otkinuo mi je pola nosa. I priča mi kako sada ima puno iskustva, ali da je na početku zaista bilo teško. Da je radio operaciju nosa prijatelju i da mu je prijatelj rekao da je mogao "čuti njegov znoj" (pritom ne misli na onaj dalmatinski đir da se "mirisi čuju", već više jedno sinestezijsko humoristično iskustvo).
I tako on meni rovari po nosu kao da sutra ne postoji. Zakrpa mi nos, stavi flaster i kaže da se vidimo za 8 dana na skidanju šavova. Prije toga mi kaže: "Vidite, nisam puno skinuo." A ono komadina mesa stoji u posudici. Ne znam ja što njemu struganje znači.
I tako ja po putu idem i svi mi gledaju u flaster. Ali svi.
Dođem doma, mislim se hoću li sutra s flasterom u školu ili ne.
Skinem flaster, a ono nešto kraste i šavovi izgledaju kao da mi se zalipila muha na nos i ostala tako spljoštena.
Za 8 dana otišla sam na skidanje šavova. Opet ležim i čekam ga. Eto njega s nekoliko skalpela. I ne idu vani. Donese još skalpela. Nikako da ih izvadi. A meni se spavalo pa mi se nigdje nije žurilo.
Sad mi je na nosu križić. Još mi treba jedna neelastična pora pa mogu igrati križić-kružić.
utorak, 06.12.2016. u 23:09
Imam želju za tobom
"Nedostaješ mi. Imam želju za tobom." Napisao mi je moj mladi (25) kolega iz Eritreje.
Inače jako dobro mogu ubrati kad se nekome baš baš sviđam, ali on me iznenadio. Miran, sramežljiv, ne možeš ga čuti ni kad pojača svoju glasnoću na maximum. I sad on meni napiše da se zaljubio u mene. Još sam nedavno pisala o njemu kako sam mu rekla da me se boji, a sad i kužim zašto se tako ponašao.
Znam da nisam u redu što me njegovo ponašanje zabavlja, ali skroz me zabavlja.
Kad me pogleda u razredu - u očima nervoza. Nešto između straha od mame, učiteljice i curice koja mu se sviđa.
Kad je pored mene, ne može stajati mirno nego viori kao onaj napuhanac ispred Merkatora.
Pokušava stajati na mjestu, ali noge kao da mu nemaju kosti. Rukama se drži za zid kao kada niski tlak padne jako nisko.
Dok razgovara sa mnom, lice mu trza kao one poluge od flipera kad ih manično nabijamo da loptica što bolje poleti i donese nam koji bod.
Skroz je pored mene izgubljen. Kad hodamo skupa prema podzemnoj, svako malo se zabije u mene kao da hodamo ulicom za jednu osobu.
Rekao mi je da me voli. Da u životu nije poljubio nijednu curu jer do sada nije bio zaljubljen i da mene želi poljubiti jer sam ja njegova ljubav. Poprilično hrabro s obzirom da ne može biti pored mene, a da mu srce napola ne otkaže.
A divan je... pun poštovanja prema drugima, obziran, nježan... (za razliku od Kosovara koji samo čeka da pokaže svoj ego kao Superman znak "S" ispod košulje). Nedavno je izletio vani i ja ga pitam zašto mi se nije javio da pješačimo skupa, a on se ispričava i kaže da je razmišljao o svojim roditeljima i da je otišao bez da se javio.
Malo me podsjeća na ekipu iz Ghane s kojom sam se dopisivala u osnovnoj i srednjoj školi.
(prvo pismo) "Halo, ja sam taj i taj. (drugo pismo) Ovo je moja slika i slika moje obitelji. (treće pismo) Pošalji mi nogometnu loptu i/ili kalkulator.
Ne znam kako mu nije hladno nositi samo majicu kratkih rukava i jaketu. I to je to. Dođe mi da ga pokrijem. Da nosim deku sa sobom i svako toliko ga malo ogrnem. Neko bi reko da će Afrikancima biti hladnije u Njemačkoj nego ovoj bodulici koja ima problema s cirkulacijom i trenutno stoji u ugrijanoj sobi noseći 3 sloja robe. Osim deke rado bih mu dala 10 kila. Već sam ponudila i prihvatio je (taj bi od mene i 30 uzeo, samo jer je od mene).
I taj park... Ne znam što je s tim parkom. S kim god prošećem kroz taj park, zaljubi se u mene. Ovo proljeće bio je kolega iz Sirije (isto 25-godišnjak), sad Eritrejac. Ovaj prvi je mijenjao ženske brže nego čarape (neki ljudi znaju 2 dana nositi isti par), a ovaj jadničak će ostati djevac ako će mene čekati.
Tražio je da mu je pošaljem pokoju svoju sliku. Malo teže će onanirati u sobi s još 3 izbjeglice, ali valjda će se snaći. A i glava mi nije baš inspirativna tako da će morati malo mašte upotrijebiti. Vjerojatno mu to nije ni palo na pamet, ali kao što rekoh - zabavno mi je.
Do kraja modula (15. 12.) očekujem da me zaprosi i pristane na bigamiju.