petak, 10.06.2016. u 08:52
Planet Earth Oddity
Pitam se koliko će mi ovi moji postovi u učenju njemačkog izgledati blesavo za koju godinu. Komu/čemu sam pridavala toliko pažnje, emocija... a opet... nije li takav cijeli život? Svako desetljeće daš se nekome/nečemu kako bi iduće desetljeće mogo širiti oči i čuditi se ili se malo sramiti. Ili se svemu nasmijati.
Mrzim pozdrave, mrzim odlaske. Ne snalazim se u njima i izgledam blesavo koliko se izmotavam sama sa sobom, oko sebe, u sebi.
U utorak je bio zadnji tecaja. Dan je počeo tako što se pokvarila podzemna. Iako je muž otišao ranije na posao, sreli smo se u podzemnoj. Svaki put kad se tako slučajno sretnemo kao da se ponovno zaljubim u njega. Sjedili smo zagrljeni u podzemnoj pokušavajući usporiti brzinu u-bahna koji će nas za samo 10 minuta rastaviti. Na sreću, samo do navečer.
U zadnje vrijeme nas je nešto manje u školici, ali mi nije puno pomoglo u učenju, jer su mi misli svuda osim na njemačkoj gramatici. Iako mi je primarni cilj učenje jezika, ne mogu se otrgnuti od razmišljanja o drugim stvarima... o sudbinama ljudi koji sjede pored mene... neke su klasične i ne toliko strašne "trbuhom za kruhom" priče, a neke su toliko teške da me uspiju odvratiti od präterituma, participa i svega ostaloga što piše na ploči i papirima. Gledamo vijesti iz zemlje i svijeta, ali zaboravimo na viđeno sa sljedećim vijestima o zanimljivostima, tračevima, glazbi, humoru, filmu, cicama ili kulinarstvu. Doduše, ja ne gledam televiziju, ne slušam loše vijesti, u zadnje vrijeme čak i bježim od bilo kakvih vijesti, jer se ne mogu pomiriti niti suočiti s toliko nepravde. Želudac nema sposobnost za prerađivanje tog sadržaja, a srce ne može otkucati i otpustiti taj užas. Ali ne možeš pobjeći i da hoćeš. U učionici me dočekaju živi ljudi. Od moldavskog kolege pravnika koji sad radi kao ispomoć u kuhinji do sirijskog kolege financijskog menadžera koji subotom raznosi besplatne novine u sandučić kako bi platio preskupe zubare. Od talijanske socijalne radnice koja je na psihijatre provodila sjajne programe a sada ne može niti volontirati jer još uvijek ne može komunicirati na njemačkog. Od kolege eritrejca koji nije uspio završiti niti srednju školu, ali je morao izbjeći iz zemlje i sada se nalazi u "obećanoj" zemlji u kojoj nema nikog ni ništa i strahuje za svaki zdravstveni problem jer se nema kako liječiti, do hrvatice koja je prestala ići na tečaj kako bi išla rehabilitirati kožu na otok što je još dodatno udaljava od zapošljavanja, stjecanja novih prijatelja, stvaranja ispunjavajućeg života...
I osjećam se kao D. Bowie u Space Oddity...
And I'm floating in the most peculiar way
And the stars look very different today
For here am I sitting in my tin can
Far above the world
Planet Earth is blue
And there's nothing I can do
Ovo je vjerojatno zadnji post do neke nove jesenske prilike... ako je bude... ko zna, možda se niti ne vratim u Njemačku.
Hvala svima na čitanju i podršci.
do sljedećeg osmijeha
<3
petak, 03.06.2016. u 20:31
Već me pere nostalgija
Danas sam došla prva u učionicu. Htjela sam malo sjediti sama. Zapamtiti tu prostoriju, te ljude, te uspomene. U učionici je već bila nasmiješena Uši s kojom sam počela pričati o kazalištu i umjetnosti (koliko to već mogu, a to nije puno). Uši je po zanimanju grafičarka. Radila je na Kubi neko vrijeme, a kad se vratila svojoj Njemačkoj, prekvalificirala se i tako kvalificirala da bude naša učiteljica. I divna je.
U razredu nas je bilo značajno manje nego inače. Nebo i zemlja što se dinamike tiče.
Kolega aus Dalmacija je bio dobro raspoložen. 2 noći prije poslao mi je sto klipova s pjesmama za sretan rođendan i neke narodnjake. Nisam skužila povezanost istog, ali valjda barem jedno od nas zna zašto.
Sjeo je, kao i inače, do mene i otvorio svoju torbu. To nije torba. To je supersa(c)k. Jedino što se kolega ne zove Billy. Nema što nema. Uz kompletno sistematizirane bilješke, nosi i bušilicu papira za dobivene handout-e, te pripadajuću odložnu fasciklu.
"Je li sada April?", kaže on meni 3. lipnja 2016. godine. "Nije", kažem ja, "U lipnju smo, Juni."
Na satu smo radili temu zdravlja. Od protokola u zdravstvu do naziva dijelova tijela. Kolega aus Dalmacija je bio poprilično zainteresiran za sudjelovanje. U maloj grupi radili smo opisivanje stanja pojedine osobe sa sličica koje smo dobili od Uši. "Hajde, nađi u rječniku riječ 'gripa', zamolim ga ja. Povukao se u svoj mali rječnik i listao marljivo. "Je li znaš kako se kaže burek?", pita me nakon nekog vremena. Nakon pola sata saznala sam da se gripa kaže "grippe". Na jednoj slici držao se tip za trbuh. "Što je njemu?", pita Uši. "Boli trbuh", viče njih nekoliko. "Mora ići na WC!", uzbuđeno će kolega aus Dalmacija.
Došla sam doma, umorna. Potkupila sam kćerkicu s nekom igračkom kako bi me pustila da barem 10 minuta ležim u krevetu. Stigle poruke od Kolege. Slike nekih uređaja (izgledaju kao male klime). Mislila sam da mu možda FB Messenger iz "džepa" šalje posljednje slike koje je uslikao jer ne kužim zašto bi on meni to slao.
Je li samo meni ovaj njegov tekst komičan?
Nastava je, kao i uvijek, prebrzo završila. Išle smo Somalka i ja prema podzemnoj. Tek je danas saznala da odlazim i sva se rastužila.
Posjetit ću razred na jesen, samo da vidim je li kolega Bosanac još uvijek priča samo u infinitivu, je li Sirijac B još uvijek zaljubljen u Talijanku, je li Sirijac A još uvijek nosi male jeftine keksiće sa sobom, kako Eritrejcu napreduje njemački i je li Brazilac još uvijek onako humorističan. Zanima me je li Grkinja napokon položila test i ostala s ovom grupom ili je ponovno pala i otišla ponavljati modul kod neke druge grupe. Zanima me jesu li Moldavka i Moldavac (je li se tako kaže?) još uvijek zajedno i dira li je skrivećki pod stolom i ko ih tada direktno preko puta gleda, kao što sam ih ja u lipnju, godine Gospodnje 2016. gledala.
četvrtak, 02.06.2016. u 22:25
Još malo pa gotovo (a nije post o Vladi RH)
Jučer mi je bio rođendan. Je li to bilo jučer? Sad zvučim kao Stranac Alberta Camusa. Već nekoliko godina se tradicionalno bediram za rođendan, gledam kako godine bježe kao u-bahn u nekom zeznutom trenutku. Ove godine, zahvaljujući tečaju njemačkog, rođendan je bio prekrasan. Počastili smo se s bavarskim perecima, pivali su mi Sretan rođendan na njemačkom, kolegica mi je čak ispekla kekse bez šećera i maslaca s minimalno crne čokolade.
Ovaj događaj bio je dobar primjer raznih kultura (doduše i prisnosti koju smo mogli ili ne mogli steći u 2 intenzivna mjeseca) koje me okružuju... tko hrli u zagrljaj, ko ljubi, ko niti ruku ne pruži, a ko me htio poljubiti - onako francuski.
Sirijac A mi je zaželio sve najbolje i ispričao se što mi nema poklona za dati. Rekla sam da mi je on dovoljan poklon. Njegova skromnost i hrabrost i druželjubivost. Osoba koja unatoč gubitku svega što je imala, uvijek ima osmijeh na licu i keksić za ponuditi u pauzi. Ili pola jabuke.
Bosanac me zagrlio i rekao da sada imam godina skoro ko on (ja navršila 35, a on ima 39). I onda nastavio o tome kako ga boli rame i kako je morao na bolovanje.
A kolegica iz Srbije više nije s nama u grupi. Vidjeli su da ne može pratiti, zamolili je da piše test i vratili je modul unatrag. S nekom novom grupom i sa starim gradivom kojeg neće niti nakon mjesec dana znati i gotovo je sigurno da će se u kolovozu morati vratiti s djecom u Srbiju (u ono isto mjestu Bogu iza leđa gdje djeca neće imati ni vrtić ni školu - a o izvannastavnim aktivnostima da ne govorim), jer neće dobiti potvrdu da ima položen A1. A mužu će joj valjda doći iz guzice u glavu da je moglo biti drugačije da joj je pomogao barem 15 minuta dnevno.
Školica me naučila nešto perfekta, nešto više prezenta i taman kad sam se zalaufala, prekidam.
Sljedeći tjedan završava modul i ja svoju družbu s prekrasnom grupom. Oni nastavljaju na 3. modul a ja in Kroatien gehe.
Nisam očekivala da ću se ovako tužno osjećati i da ću nevoljko ići doma.
Ni ovaj post nema previše smisla, ali će me Semper Contra ubiti ako ga ne napišem, pa sam, eto, morala.