četvrtak, 02.06.2016. u 22:25
Još malo pa gotovo (a nije post o Vladi RH)
Jučer mi je bio rođendan. Je li to bilo jučer? Sad zvučim kao Stranac Alberta Camusa. Već nekoliko godina se tradicionalno bediram za rođendan, gledam kako godine bježe kao u-bahn u nekom zeznutom trenutku. Ove godine, zahvaljujući tečaju njemačkog, rođendan je bio prekrasan. Počastili smo se s bavarskim perecima, pivali su mi Sretan rođendan na njemačkom, kolegica mi je čak ispekla kekse bez šećera i maslaca s minimalno crne čokolade.
Ovaj događaj bio je dobar primjer raznih kultura (doduše i prisnosti koju smo mogli ili ne mogli steći u 2 intenzivna mjeseca) koje me okružuju... tko hrli u zagrljaj, ko ljubi, ko niti ruku ne pruži, a ko me htio poljubiti - onako francuski.
Sirijac A mi je zaželio sve najbolje i ispričao se što mi nema poklona za dati. Rekla sam da mi je on dovoljan poklon. Njegova skromnost i hrabrost i druželjubivost. Osoba koja unatoč gubitku svega što je imala, uvijek ima osmijeh na licu i keksić za ponuditi u pauzi. Ili pola jabuke.
Bosanac me zagrlio i rekao da sada imam godina skoro ko on (ja navršila 35, a on ima 39). I onda nastavio o tome kako ga boli rame i kako je morao na bolovanje.
A kolegica iz Srbije više nije s nama u grupi. Vidjeli su da ne može pratiti, zamolili je da piše test i vratili je modul unatrag. S nekom novom grupom i sa starim gradivom kojeg neće niti nakon mjesec dana znati i gotovo je sigurno da će se u kolovozu morati vratiti s djecom u Srbiju (u ono isto mjestu Bogu iza leđa gdje djeca neće imati ni vrtić ni školu - a o izvannastavnim aktivnostima da ne govorim), jer neće dobiti potvrdu da ima položen A1. A mužu će joj valjda doći iz guzice u glavu da je moglo biti drugačije da joj je pomogao barem 15 minuta dnevno.
Školica me naučila nešto perfekta, nešto više prezenta i taman kad sam se zalaufala, prekidam.
Sljedeći tjedan završava modul i ja svoju družbu s prekrasnom grupom. Oni nastavljaju na 3. modul a ja in Kroatien gehe.
Nisam očekivala da ću se ovako tužno osjećati i da ću nevoljko ići doma.
Ni ovaj post nema previše smisla, ali će me Semper Contra ubiti ako ga ne napišem, pa sam, eto, morala.
