petak, 10.06.2016. u 08:52
Planet Earth Oddity
Pitam se koliko će mi ovi moji postovi u učenju njemačkog izgledati blesavo za koju godinu. Komu/čemu sam pridavala toliko pažnje, emocija... a opet... nije li takav cijeli život? Svako desetljeće daš se nekome/nečemu kako bi iduće desetljeće mogo širiti oči i čuditi se ili se malo sramiti. Ili se svemu nasmijati.
Mrzim pozdrave, mrzim odlaske. Ne snalazim se u njima i izgledam blesavo koliko se izmotavam sama sa sobom, oko sebe, u sebi.
U utorak je bio zadnji tecaja. Dan je počeo tako što se pokvarila podzemna. Iako je muž otišao ranije na posao, sreli smo se u podzemnoj. Svaki put kad se tako slučajno sretnemo kao da se ponovno zaljubim u njega. Sjedili smo zagrljeni u podzemnoj pokušavajući usporiti brzinu u-bahna koji će nas za samo 10 minuta rastaviti. Na sreću, samo do navečer.
U zadnje vrijeme nas je nešto manje u školici, ali mi nije puno pomoglo u učenju, jer su mi misli svuda osim na njemačkoj gramatici. Iako mi je primarni cilj učenje jezika, ne mogu se otrgnuti od razmišljanja o drugim stvarima... o sudbinama ljudi koji sjede pored mene... neke su klasične i ne toliko strašne "trbuhom za kruhom" priče, a neke su toliko teške da me uspiju odvratiti od präterituma, participa i svega ostaloga što piše na ploči i papirima. Gledamo vijesti iz zemlje i svijeta, ali zaboravimo na viđeno sa sljedećim vijestima o zanimljivostima, tračevima, glazbi, humoru, filmu, cicama ili kulinarstvu. Doduše, ja ne gledam televiziju, ne slušam loše vijesti, u zadnje vrijeme čak i bježim od bilo kakvih vijesti, jer se ne mogu pomiriti niti suočiti s toliko nepravde. Želudac nema sposobnost za prerađivanje tog sadržaja, a srce ne može otkucati i otpustiti taj užas. Ali ne možeš pobjeći i da hoćeš. U učionici me dočekaju živi ljudi. Od moldavskog kolege pravnika koji sad radi kao ispomoć u kuhinji do sirijskog kolege financijskog menadžera koji subotom raznosi besplatne novine u sandučić kako bi platio preskupe zubare. Od talijanske socijalne radnice koja je na psihijatre provodila sjajne programe a sada ne može niti volontirati jer još uvijek ne može komunicirati na njemačkog. Od kolege eritrejca koji nije uspio završiti niti srednju školu, ali je morao izbjeći iz zemlje i sada se nalazi u "obećanoj" zemlji u kojoj nema nikog ni ništa i strahuje za svaki zdravstveni problem jer se nema kako liječiti, do hrvatice koja je prestala ići na tečaj kako bi išla rehabilitirati kožu na otok što je još dodatno udaljava od zapošljavanja, stjecanja novih prijatelja, stvaranja ispunjavajućeg života...
I osjećam se kao D. Bowie u Space Oddity...
And I'm floating in the most peculiar way
And the stars look very different today
For here am I sitting in my tin can
Far above the world
Planet Earth is blue
And there's nothing I can do
Ovo je vjerojatno zadnji post do neke nove jesenske prilike... ako je bude... ko zna, možda se niti ne vratim u Njemačku.
Hvala svima na čitanju i podršci.
do sljedećeg osmijeha
<3
