Gledam gomilu nekih jadnih filmova u kome se fura onaj jadni i ofucani big family fazon i iako rizikujem da me ovdje proglasite totalnim luđakom i antifamilijarnim bićem, ali moram reći - ja ne volim svoje rođake.

Kad ih uzmeš i posložiš sve na hrpu dobiješ gomilu skotova i debila, s IQom nešto većim od mog broja cipela. Ne znam zašto, ali imam takav osjećaj daljine od njih - da to objasniti ne mogu.

Moja baka s mamine strane je imala poprilično opičen život za ono vrijeme, imala ja oko 3 muža čini mi se. Jedni su je napuštali a drugi umirali i tako da je ona manje više i dalje bila sama, ali je to rezultovalo da je imala oko 3-4 kćeri iz različitih brakova. Sad više ni ja ne znam koja je iz kog, jer se o istoriji mojih veoma malo zna - jednostavno sam skontao da neke stvari prećute i ostave nedorečene.

Vratimo se tim 3ma kćerima... Najstarija je lovatorka kakve nema: kuća u starom mjestu, stan u Ključu, stan u Pazovi, kuća u Vrnjačkoj banji, niz trgovina, kuća u blizini Novog Sada... kad dolazi kod nas u goste, zadnji put mi je donijela neku extra-lite čokoladu ili bolje rečeno čokoladicu "Braco i Seka". Mislim da ne može bolje i ništa je dovoljno, ali nije poenta u daru već u glavi!

Ne bih dalje razmatrao ovu individuu jer stvarno nemam želuca za to. Tetka No. 2 je isto tako pacijent svoje vrste: ima sina i kćer, oboje su manje-više dobrostojeći (ekonomski) ali se ona radije šlepa uz svoju "seku" (majne mother) i jebe je u zdrav mozak s filozofijama "ko ime ne razumije onog ko nema" i sl. sr.

O očevom dijelu porodice stvarno ne bih.

Možda oni ovako ne djeluju kao pacijenti, ali vjerujte jesu! I što je najveće prokletstvo: tetka No 2 je kuća do moje! Kill meee!