IS THERE ANYTHING IN THIS WORLD....?

Malo ću ponovno pisati o tužnijim temama, ali nadam se da vas neće rastužiti... Eto baš gledam film "Turner i Hooch" i baš sam se sjetila jedne davne zime, koju nikad neću zaboraviti, moram ovo ispričati napisati negdje, gdje ću uvijek moći doći i pogledati i prisjetiti se... Prisjetiti se njega, moga psa, mog prvog psa... Sječam se kad je tata došao kući džeći je u ruci tako malenu, crnu, sa predivnim smeđim velikim očima koje su me gledale tako radoznalo i sretno... Nikad neću zaboraviti taj osječaj koji je u tom trenutnku bio u mom srcu, neznam jel to bila sreća, uzbuđenost ili možda samo neka neopisiva ljubav prema tom malenom, mekanom biću no željela sam da nikad ne nestane... Voljela sam je, jako sam je voljela, ta kujica je bila sav moj život, sreća i onaj glavni razlog zbog kojeg bi mi srce tako glasno počelo kucati čim bi me pogledale te prelijepe velike smeđe oči... Rasla sam, a ona je starila, sve sam više shvačala da neće tako biti zauvijek, da neću još dugo gledati te njene velike smeđe oči, da će polako onaj predivan osječaj nestajati, nisam to prihvačala, nisam to željela prihvatiti iako je stvarnost bila drugačija, nisam imala druge nego prihvatiti da će uskoro otići... Molila sam i molila da se taj dan čim duže odgodi, ali molitve mi nisu bile uslišane, jednog dana se dogodilo, dogodilo s ono od čega sam najviše strepila, ona je preminula (znam da ovo nije riječ za smrt životinje ali riječ crkla mi je preokrutna), otišla je, nisam mogla vjerovati, nisam znala što osječam a neznam ni sada, čak ni danas...Možda tugu? Razočaranje? LJutnju? Odjednom u nekom trenutku, shvatila sam da je više neću vidjeti, da me više neće gledati onim prekrasnim smeđim očima, da više neću osječati njezin topli dah na svom licu ... Da me zauvijek napustila... Bez obzira na to voljela sam je i dalje, nije mogla samo tako nestati iz mojih misli, ostavila me samu na ovom okrutnom svijetu punom mržnje, zavisti i ljubomore... Nije mi ništa drugo ostalo nego reći ono konačno...Zbogom...Još uvijek se sječam one suze koja je potekla, u sječanje na nju, sječam se one užasne boli, dok sam gledala kako grumeni zemlje padaju na njezino hladno, ukočeno tijelo, sječam se kako sam tiho prošaptala "Volim Te" dok je ona ležala na hladnoj zemlji odlazeći zauvijek... Sječanje još uvijek živi, nikad neću zaboraviti onaj sretan dan kad je pristigla u našu obitelj, i kad me prvi put pogledala svojim smeđim, toplim, očima punim ljubavi... SVIMA SRETNA NOVA GODINA!!!

Napokon sretna

Sretna sam, nakon dugo vremena sam doista sretna, možda se samo božićni duh uvuko u mene (iako ne vjerujem u te stvari no dobro...) Davno sam se posvađala sa svojim naj frendom i mislila da više nikad neću razgovarat s njim, takav osječaj nikad nisam doživila, kao da je nestao dio mene, no prekjučer sam progutala ponos i otišla k njemu, nadajuči se da će mi ipak oprostiti, da će mi se smilovati barem na badnjak, da će me poslušati što mu imam reći... I tako sam krenula pognute glave, putem gledajući sve te sretne ljude što se vesele božiću i blagdanima dok je meni na umu bila samo jedna stvar, kako mu reći što zbilja osjećam, da nemogu bez njega, da ga volim (kao frenda naravno) i da mi užasno fali... Put mi se nikad nije učinio dužim... Srce mi je užasno lupalo, misllila sam da će iskočiti van... No skupila sam hrabrosti i pozvonila na vrata, otvorio je nakon što sam par puta pritisnula mjedeno zvonce, kad sam ga ugledala, milsila sam da će mi zaklopiti vrata, no ipak je pristao poslušati me, kad sam počela govoriti, nisam očekivala da će me zbilja slušati, mislila sam da će me izbaciti van, no to se nije dogodilo, slušao me do kraja, i na kraju rekao dvije riječi koje su za mene zvučale kao najljepše riječi koje jedan čovjek može izgovoriti... Rekao je "opraštam ti"! nisam se mogla susdržati, zagrlila sam ga tako jako, ne želeći ga nikad ispustiti iz zagrljaja, ne želeći da se ikad više odvojim od njega, toliko mi je stalo do njega! Provela sam Božić sretna, sretna što sam ga dobila natrag, dobila sam natrag osobu do koje mi je bilo najviše stalo... Dobila sam svoj duhovni dar, najljepši koji itko može poželjeti... svog prijatelja... S malim zakašnjenjem, SRETAN BOŽIĆ SVIMA!

Ima li sreče...?

Eto... zaljubila sam se, ponovo, mislila sam da više neću, ali jesam, i opet je krenulo ispočetka, hoće li ikad biti jednostavnije? Svjesna sam da nema šanse između nas, a tako mi se sviđa... Hoću li ga ikad preboljeti, hoće li bol koju osječam svaki put kad ga se sjetim prestati, svaki pogled koji mu uputim s nadom raspline se kao magla. Nema nade, vidim ti to u očima, tako velikim i smeđim koje skrenu pogled svaki put kad sam u blizini gušeči me svaki put, sve jače, guši me što me ne želiš, ne želiš ni pokušati... Mislila sam da mogu, da mogu zadržavati suze, ali ne, ne mogu, ja sam samo čovjek trebam ljubav, trebam tebe, nemam snage ni plakati, suze ne teku više, sve su prolivene, prolivene zbog tebe... Ali ja se nadam, nadam se da češ doći... Filipe, volim te...

Step up

Film je apsolutno fenomenalan, plesni pokreti odlični, muzika još bolja a ni dečki nisu loši... no dosta zvučim glupo... Iskreno isprva sam mislila da je film užasan i luzerski, no vjerojatno su me privukli svi oni prekrasni plesni pokreti, i preeedobra glazba, znači, definitivno se slažem da je mix "uličnog plesa" i klasike ipak najbolji spoj! Možda zato što sam i sama plesala (latino plesove) i jako cijenim glazbu vidim pravu stranu ovog filma o kojoj sad neću dozlaboga razglabati jer vjerujem da sam i ovako naporna... no da skratim i ovako predugu priču, preporučujem vam da ga pogledate jer je fantastičan ... Ok, neću si lagat, znam da je ovaj post promašaj, no eto da nešto napišem, a ubuduče recite o ćem da pišem tako da ne uspavljujem ljude dok čitaju moj blog... pusa...

I gdje je tu pravda???

U posljednje vrijeme me samo nesreća prati... Prvo posvađam se sa svojim naj frendom Darkom, onda me starci ne puštaju van petkom, da provedem još to malo vremena kaj mi je ostalo u "Jankiću" sa društvom prije nek kaj odem iz te rupe, zaljubljena sam u Filipa koji me neće ni pogledat i kao šečer na kraju ocijene su mi koma i ovo će mi bit prvo polugodšte koje ću proć s 4!!! Zahvalila bih svojim dvjema naj frendicama Mateji i Jasmini (naravno i ostalima da se ne uvrijede) što su uz mene jer ko zna di bi bila bez njih!

Izreka

ovo je fakat savršena izreka, podsjeća me na moju situaciju, uh šta bih dala kad bih mogla biti s njim, no da ne duljim evo:

Nikada ti nitko ne može
više nedostajati
nego kad sjediš pored njega
i znaš da ga nikad nečeš imati

Filip i ja ćemo zauvijek biti zajedno... u mojim snovima

Peseki

baš su mi bili preslatki, i još kad se sjetim da milijuni i milijuni takvih umire u azilima, strašno!:

Kako si mogao?

Danas neću dosađivati svojim jadikovanjima jer je baš to ono što vjerojatno odvrača čitatelje od mog bloga (iako nisam ni sigurna čita li ga tko) pa sam odlučila sve izbrisati i krenuti ispočetka! Lutajući velikim prostranstvima interneta naišla sam na prekrasan tekst koji me dirnuo točno u dubinu i nakon što sam ga pročitala nisam mogla, emocije su bile prejake da ostanu tamo gdje sam ih zadržavala do sada, jedna vruća suza potekla je niz moje lice ostavljajući slani trag na mome licu, a za njom i druga, pa treća... Nakon par minuta samo sam plakala ni sama ne znajući što činim! Tekst je zbilja predivan evo vam pa ga pročitajte i komentirajte!

P.S nadam se da se onaj s čijeg sam bloga tekst skinula neće ljutiti, a ako ipak hoće ja ću ga izbrisati. Hvala na čitanju, pusa svima!

Kako si mogao?

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te.
Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), ljenčarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.
Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni.
Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.
Poruka autora:
Ukoliko je "Kako si mogao" izazvala suze u vašim očima, kao što ih je i meni izazvala dok sam je pisao, to je zbog toga jer ona sadržava priče milijuna nečijih ljubimaca koji svake godine umiru u američkim i kanadskim azilima za životinje. Slobodno proslijedite ovaj esej u nekomercijalne svrhe, pod uvjetom da je naveden autor ovog teksta sa pravima na umnožavanje jako tužno