19.03.2007., ponedjeljak
Turopoljska trka ...
Obzirom da su izvještaj i rezultati još jučer objavljeni na više mjesta, i da je nekoliko blogera i forumaša već pisalo o utrci, ni ja se neću upuštati u neke općenite analize i izvještaje, nego ću dati viđenje utrke isključivo iz svog kuta.
Od početka godine muči me povreda koljena, tako da gotovo i ne treniram. Pretrčao sam sveukupno, u ova skoro tri mjeseca, možda 100 km, skupa sa jučerašnjom utrkom. Zbog toga sam, prvi put nakon dugo vremena, na put krenuo potpuno neopterećen rezultatom, sa željom da provedem dan u društvu istomišljenika, uživajući u trčanju. Vrijeme je bilo, kako kažu službeni izvještaji, sunčano i toplo, upravo „idealno za trčanje“. Stvarno ne znam ko je tu lud, ovi što izvještavaju valjda misle da je trčanje slično kao i pecanje, pa da mu pogoduje sparina i topli vjetar. Možda sam i ja lud, ali meni nije bilo ugodno, vruće, sparno i vjetrovito, a navečer sam primijetio da me je sunce dobro „opalilo“ po licu i leđima. No, kao što već rekoh, došao sam na izlet, pa nisam dopustio da mi to pokvari raspoloženje. Jednostavno, prilagodio sam se uvjetima, odnosno trčao još sporije nego što sam planirao. Ciljao sam okruglih 5 min/km. i nakon nekoliko početnih, sa po desetak sekundi plus ili minus, to mi je i uspijevalo gotovo u sekundu. Tempo mi je savršeno odgovarao i uživao sam u trčanju. Staza je izmijenjena u odnosu na onu ranije, ova mi je puno bolja. Trči se najprije jedan mali krug od 5 km, radi trke građana koja je startala istovremeno, a zatim još dva po 8 km. Od tih 8, cca 4 km je kroz grad, a 4 po autoputu prema Zagrebu. To znači da puna 2 km možete gledati trkače ispred vas, kako se vraćaju, a onda one iza vas, kako trče prema okretištu. I tako dva puta. Jako volim takve staze, jer kako bi inače vidio svu onu elitu na djelu. Doduše, one najbolje sam vidio samo u prvom krugu, u drugom su već bili ušli u grad, kad sam ja izlazio, ali dobro, bolje išta nego ništa. A Slavek je stvarno djelovao impresivno. Čak sam bio uvjeren da će me uloviti za krug, ali nekako sam mu izmakao. Jedino mi nije jasno zašto je toliko srezao rekord staze, mogao si je ostaviti malo „lufta“ za dogodine (sindrom Bubka). Zaboravio sam napomenuti, da sam, sukladno svojim trenutačnim (ne)mogućnostima startao iz zadnjeg reda (doslovce), jer me silno zabavlja prestizati one još sporije od sebe (svaka budala ima svoje veselje). I tako sam pomalo gurao sve do 17. km. kad me je dohvatila kriza. Nije to bilo nešto strašno, ali jednostavno više nisam uživao u trčanju, a tempo sam morao spustiti čak na 5:15/ km. da bi uopće uspio trčeći doći do cilja. Nisam bio jedini, sunce i sparina je jučer prevarila još nekolicinu, tako da je čak bilo i odustajanja, što je inače rijetka pojava na našim trkama.
Klopa nakon utrke bila je standardno dobra, vojnički grah „vulgaris“ u društvu brojnih trkača, volontera, vatrogasaca, policajaca, a bogami i lokalnih bogeca, koji su iskoristili priliku da se bar jednom pošteno najedu (badava). Šteta samo da su popili svu pivu, jer mi voda, a ni sokići nakon graha nikako ne prijaju.
I na kraju toliko očekivana tombola. Stvar se poprilično razvukla, jer je ekipa profića jako traljavo obradila rezultate, pa je organizator ugurao tombolu između dva proglašenja. Nisu imali startnu listu, nego su nakon izvlačenja brojeva, nekakvom improvizacijom dolazili do dobitnika. Ko je otišao, ispušio je nagradu, a takvih je bilo dosta. U svemu tome moje društvo je dobro prošlo; od nas 12 iz Rijeke i okolice, čak 6 ih je dobilo vrijedan poklon paket jedne popularne prehrambene tvornice. Glavne nagrade su bile dvije bicikle, kompletno računalo i skuter.
Ja, naravno, nisam dobio ništa …
|
- 09:23 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
