12.06.2006., ponedjeljak
Kastafski kros ...
Imao sam užasno naporan vikend, tako da danas jedva stojim na nogama. U subotu je, naime bio olimpijski triatlon na Preluku, koji smo mi organizirali, i koji je bio generalna proba za predstojeće europsko prvenstvo za U23 i mlađe.
Kako nisam imao neko posebno zaduženje ispao sam katica za sve. Nema toga na čemu nisam odradio svoje, jedino što nisam bio u kajaku ili barci na plivanju. Nanosio sam se željeznih ograda, montirao nosače bicikla u zoni izmjene, prostirao tepihe od mora do zone i u zoni, nosio utege i sidra za bove, organizirao brifing i suce za utrku najmlađih, regulirao promet, čak sam morao jednom tipu fizički zapriječiti ulaz. Pošto poto je htio uletjeti autom među dječicu dok su vozili bicikle. Stao sam pred njega i rekao mu da će doslovce morati pregaziti prvo mene. Koji lik ! I kad je konačno počela glavna utrka, i kad sam mislio da ću malo predahnuti i pogledati, poslali su me na križanje na trkačkom dijelu staze, doslovce slijepo crijevo, tako da nisam vidio najzanimljivije djelove utrke. Od osam ujutro do osam navečer, i kad je završilo proglašenje, razbježalo se i ono malo volontera što smo imali, tako da je nas pet-šest moralo pospremiti sav onaj nered za sobom. Došao sam doma malo prije ponoć.
Od odlaska na triatlon u Novigrad osustao sam još ranije, kad sam shvatio da je temperatura mora svega 18 stupnjeva. No, vrag mi nije dao mira, pa sam odlučio u nedjelju otići do Kastva, na njihov proljetni kros u prirodi. Zvuči ljupko i bezazleno, a zapravo se radi o vrlo teškoj, 13,7 km dugačkoj utrci po makadamu, kroz prekrasnu šumu, ali po vraškim uzbrdicama i nizbrdicama. Uzbrdo je gadno, jer je uzbrdo i jer se kamenje kotrlja pod nogama, a nizbrdo treba biti na oprezu, jer lako mogu stradati stopala i koljena. Prava stvar za moje jadno koljeno, no jučerašnji dan me toliko iscrpio, i fizički i psihički, da mi je jednostavno trebalo tako nešto da se opustim. Krenuo sam lagano, ne znajući kakve su mi uopće mogućnosti nakon svega, i tek sam na prvim uzbrdicama malo potegnuo. Učinilo mi se da ide, pa sam nastavio istim tempom. No, nakon svega tri-četiri kilometra počeo sam osjećati strašnu težinu u nogama. Znate onaj osjećaj, dođeš na kraj brda i očekuješ olakšanje, a ono i dalje teško. Mislio sam da ću puknut i da neću uopće istrčat. Kad sam konačno došao do okretišta, i popio malo vode, kao da sam se preporodio. Staza je u povratku lakša, ali svejedno, podatak da sam nazad trčao skoro tri minute brže dovoljno govori.
Druženje poslije utrke, na prekrasnom vidikovcu, uz obaveznu krumpir salatu i pohano meso, proteklo je ugodno. I naravno, organizator je ostao dosljedan sebi i proglasio pobjednike samo po kategorijama, a bez apsolutnih rezultata. Da nisam vidio trkače ispred sebe na okretištu, ne bi ni znao ko je pobijedio. A sad glavni biser : žena rođena 1976 god. po njima spada u kategoriju do 30, a muškarac rođen 1936 u 60-70, tako da je čovjek ostao bez svoje zaslužene zlatne medalje, jer je u toj „mlađoj“ kategoriji bio drugi, a drugi natjecatelj, koji je imao sreću da bude dovoljno star za 70+ (73 god.) nezasluženo je pobijedio. Toga je vjerojatno bilo još, jer na primjer, u kategoriji 30-40 su bila samo dva natjecatelja, od kojih je jedan rođen 1966 pa naravno spada u 40-50 u kojoj ne bi dobio medalju, jer je kategorija bila najjača. Eto, trebao sam i ja reći da sam rođen 1966, pa bi bio treći. Naravno da sam prosvjedovao, no organizator me uputio na suce (iz zbora atletskih sudaca) a njihov šef mi je objasnio da se to tako radi po pravilima (nije znao reći kojim) jer, da se ne uzima kao mjerodavna godina rođenja, nego točan datum kad netko napuni na primjer 40 god. Priča bi možda i držala vodu no nikoga se na prijavama nije pitalo za datum rođenja, nego samo za godinu …
|
- 07:51 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
