29.05.2006., ponedjeljak
Utrka u Bribiru ...
Zamislite samo, kakva bi to bila čast za jednog rekreativca poput mene, stajati na pobjedničkom postolju uz legende Dragu Paripovića i Ivana Stanića ? E, pa vjerovali vi ili ne, ja sam tu čast zaslužio, ali ne i doživio. A zašto ? Pa, saznat ćete ako pročitate dalje !
U subotu sam, ipak, u zadnji čas odlučio otići na utrku u Bribir unatoč glasnom (škljocanje) i argumentiranom (bolovi) prosvjedu mog desnog koljena. Vrijeme je izgledalo dobro, oblačno i ne prevruće. Ovo je inače 14. izdanje utrke, koja je bila zamrla par godina, pa ju je moj dobar znanac, nekadašnji plivač, a sada vrijedni rukometni i sportski radnik i uspješni poduzetnik Zoran Spoja odlučio obnoviti. Za svaku pohvalu. Osim inicijative, za svaku pohvalu je i organizacija brojnih dječjih utrka, veliki broj volontera i vatrogasaca na stazi, i potpuno zatvorena cesta za vrijeme utrke. Na žalost, bilo je i propusta, od sitnijih, poput papirnatih brojeva koji su trajali do prve okrepne stanice, pa do vrlo loše organiziranog prometa za vrijeme dječjih utrka. No, ono najgore, događalo se na proglašenju. Uopće ne znam, kako bi to drugačije opisao, nego totalna konfuzija. Iako se, na samo proglašenje, čekalo dosta dugo, navodno zbog tehničkih problema, niko se nije bunio, jer smo se lijepo družili uz odličnu klopu i cugu. I kad je konačno počelo, čovjek s mikrofonom pozvao je ukupnog pobjednika, Sašu Belčića, i uručio mu njegovu zasluženu nagradu u omotnici. I čovjek, normalno, čeka, očekujući još nešto (pehar, medalju). Nakon par trenutaka zbunjoze, organizator poseže za stolom prepunim pehara i medalja, i bira doslovce najmanji pehar, velik jedva desetak cm skupa s postoljem. U publici urnebes, svi se smiju, i pitaju se za koga su onda oni veliki (a bilo ih je dosta ). Na to zbunjeni organizator reagira tako da uzima natrag onaj mali pehar, i daje Saši zlatnu medalju. Ajde, dobro, da vidimo dalje. Nakon toga poziva Dragu Paripovića, kao drugoplasiranog, i uručuje i njemu omotnicu i pazi sad, i njemu zlatnu medalju ???. Kao za prvo mjesto u kategoriji. Nakon njega, Zoran Žilić, omotnica i opet zlatna medalja, pa Ivan Stanić omotnica i srebrna medalja (opet za kategoriju) itd … Za cijelo to vrijeme, niko nije ostajao na zamišljenom postolju (radi slikanja ili tako nešto), nego bi mu tutnuli u ruke (ne oko glave) medalju i omotnicu i briši. Onda su nešto proglašavali za one dječje trke, ali djeca su se uglavnom (normalno) već bila razbježala doma. Kreće proglašenje po kategorijama. Muški 40-49, treće mjesto JA (iznenađenje), opet isto, medalja u ruke i magla. Pa muški 50-59, a ja se pitam, ko su prvi i drugi u mojoj kategoriji, i onda skužim, pa Dragec i Stanić, samo njih su otpravili prije. Nakon najstarije muške kategorije 60+, organizator je počeo nešto petljati u stilu hvala i dođite nam opet, a u publici opet smijeh. Što je sa ženama ? Pozvali su najprije drugoplasiranu u utrci i dali joj zlatnu medalju (za kategoriju), pa dalje po kategorijama, i nakon najstarije opet hvala, vidimo se dogodine, a ukupna pobjednica ništa. U publici već svi ludi, urlaju, (nije bilo puno učesnika, i svi su manje-više napamet znali poredak). Tek nakon toga pozivaju Dajanu, i uručuju joj, pazi sad ovo, uvjerljivo najveći pehar (i neka, samo, zašto ne i Saši …). Nakon svega, na stolu je ostalo više pehara i medalja nego što je podjeljeno, tako da sam ja uvjeren da je Spoja kupio svega koliko treba, samo oni što su dijelili nisu znali kome i što. Šteta, jer su medalje izuzetno lijepe, a diplome odlično dizajnirane. Ovakva podjela „plijena“ nadmašila je čak i one legendarne kastavske utrke, gdje npr, trećeplasirana u kategoriji žena 50+ dobije pehar, tri medalje i novčanu nagradu, a ukupno drugoplasirani u utrci ništa …
|
- 12:31 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
