Jučer je dobro zagrijalo, a i danas je prekrasan dan, pravi proljetni. Ipak, meni je nekako već zamirisalo ljeto. Jutros u šest sati, kroz prozor sam vidio onu narančastu izmaglicu, koja obično ljeti najavljuje izuzetno sparan dan.
To me je podsjetilo na one najdraže ljetne treninge. Ustanem se obično oko šest, ili čak i prije, tako da sam prije sedam već na Žurkovu. Bez obzira koliko će kasnije zagrijati, u to je doba još sasvim ugodno. Najprije odvozim tri do pet krugova, zatim potrčim najviše jedan, jer već počinje biti vruće. Na kraju se spustim do mora i otplivam nekih 600 do 800 m. Nikako mi se ne da više. I to lagano. Usput gledam ribe. Kako još nema kupača, zna se vidjeti svašta. Orade, onako u paru, pa ogromna jata salpa, i cipala, a najdraže mi je kad nalete iglice. Onako gusto zbijene, neposredno ispod površine, znaju me prestrašiti, u prvi trenutak. A onda ja njih potjeram, pa iskaču u lukovima, kao mali dupini. Nakon svega, malo se odmorim i osunčam, a prvi kupači, i to mahom stariji ljudi, tek stižu. Stvarno, ljudi uopće ne znaju što propuštaju samo zato što im se ne da ustati rano. Kostrenske plaže, rano ujutro, mir, tišina i miris mora i borova , a popodne gužva, milijun auta, valovita, mutna voda i neugodni mirisi losiona za sunčanje. I gomila vrištave mladeži koja do besvijesti igra picigin ili kartaju i puše. Dva svijeta. Moj i njihov. Samo što ja njihov znam, a znaju li oni ovaj moj … možda i bolje ovako …
Eto, nadam se sutra zaviriti na Žurkovo, da vidim osjeća li se već ta ljetna čarolija. Ako i ne, šparoga će biti sigurno. U nedjelju je duatlon u Labinu, ali sumnjam da ću ići. Radije bi još jedan „ljetni“ trening …
|