20
ponedjeljak
rujan
2021
Oluja
Budi me glasni zvuk grmljavine koja se vješto prišuljala dok sam čvrsto spavala. Isključujem alarm za buđenje prije nego što se oglasi te kuham kavu. Poluotvorenih očiju na sebe navlačim odjeću koju sam izvukla s vrha hrpe u ormaru, noć prije mi se nije dalo razmišljati što ću odjenuti. Između dva bljeska trčim kroz snažan pljusak i mokra sjedam u auto. Putem jedva vidim cestu te sam zahvalna što sam krenula dovoljno rano kako bih stigla parkirati čim bliže ulazu.
Već po dolasku u sali za male zahvate me dočekuje starija gospođa koja je vani pala i rasjekla čelo. Dio kože visi sa čela preko oka, a rana je puna pijeska. Čistim ranu, zaostala zrnca vadim jedno po jedno, "odljušteni" dio kože vraćam na svoje mjesto. Doznajem da je operacija na kojoj asistiram odgođena zbog loših laboratorijskih nalaza te odlazim u ambulantu. Tamo nailazim na previjanje rane jednog pacijenta čija mi je opsežna rana ostala u pamćenju. Odlično se oporavlja.
Odlazim s kolegom na kavu dok čekamo sljedeću operaciju. Vrlo sam uzbuđena zbog te operacije jer će operirati jedan od najboljih kirurga u ovim krajevima, a možda i šire. Kolega, kao i obično, ubacuje nekoliko neprikladnih šala koje lako toleriram jer sam od njega doživjela i gore. Lako za njega, ja nervozno čekam onaj savršeni osjećaj ulaska u salu i trenutak kad se po tisućiti put prisjetim zašto sve to radim.
Izlazim iz sale najsretnija na svijetu i već trčim pomoći ženi stradaloj u prometnoj nesreći. Nije teško ozlijeđena, no vrlo je prestrašena. Dajem joj analgetike dok procjenjujem njene ozljede, no primjećujem da će joj više pomoći ampula Apaurina. Rješavam još neke sitnice. Kolega izlazi sa svoje operacije i dolazi prokomentirati kako mi dobro stoji nova uniforma dok naglašava da je i on večeras dežuran.
Dok čekam da se moj pacijent vrati s pretrage, odlazim van zapaliti cigaretu. Inače ne pušim, samo kad sam nervozna. Gasim cigaretu i shvaćam da se pacijent još nije mogao vratiti. Duboko udišem zrak natopljen kišom. U daljini vidim i dalje intenzivne bljeskove, no sada su mnogo tiši. Hladno je. Odlučujem ući i obući toplu majicu preko uniforme. Kolegice su skuhale kavu prije svog odlaska iz smjene te čekaju da dođe iduća smjena. Njihova smjena od 12 sati je završila, moja još nije ni približno.
Pala je noć, sve se smirilo. Iz svoje sobe kroz orošeni prozor promatram svjetla javne rasvjete i slušam kako automobili šume dok prolaze mokrom cestom. Palim televizor i sretna sam što napokon mogu skinuti grudnjak i podignuti noge na povišeno. Osjećam kako ću jako brzo zaspati i već se bojim u koliko sati po noći će me probuditi. I koliko puta će me probuditi. Odlučujem malo puniti mobitel prije spavanja i tad vidim nepročitanu poruku. Postaje mi jasno da dežurstvo neće proći onako dobro kao što sam se nadala.
komentiraj (14) * ispiši * #
05
nedjelja
rujan
2021
Bez milosti
Ranije sam pisala kako sam se oduvijek željela baviti kirurgijom i sad je napokon došlo razdoblje da se to i događa. I moram priznati da sam jako brzo naučila osnove. Nažalost, ne osnove same kirurgije, već osnove preživljavanja u tom polju.
Kirurgija je okrutna i nepravedna. Tu ne funkcioniraju uobičajena pravila. Zvuči kao da pretjerujem, ali zaista je potrebno gaziti sve pred sobom kako bi se došlo do zasluženog. Nema prijateljstva, nema morala, nema poštovanja. Nema milosti.
Ponekad je teško živjeti s nekim stvarima, ali takav je život s kirurgijom. Pogotovo kad si žena u kirurgiji. Gotovo nepodnošljivo. Ali pogledam krajnji cilj, tijekom svake operacije se prisjetim zašto sve to radim. Zašto više nemam milosti, zašto sam ponekad i manipulator.
Ne radim to kako bih se jednog dana ponosno nazivala kirurgom. Radim to kako bih promijenila život nekoj osobi. Radim to kako bih jednog dana ja mogla uvesti red, pravdu, poštovanje i moral. Živim za te dane.
komentiraj (27) * ispiši * #
