Punjenje baterija

subota , 28.11.2020.

U samoizolaciji sam. Čekam kišu na prozoru, pišem znanstvene radove, gledam serije. Iako stalno osluškujem hoću li razviti simptome, nekako sam zadovoljna što ću malo odmoriti od posla. Na poslu je naporno i komplicirano, količina posla se ne može ni opisati.

Upravo iz kreveta gledam u sivo nebo iznad dvorišta nadajući se da ću uskoro ugledati koju kapljicu kiše pa da se večeras uz zvukove kiše na prozoru napokon pošteno naspavam. Pokraj sebe imam rokovnik u kojem mogu prekrižiti sve planove za sljedeći tjedan i literaturu za pisanje sljedećeg znanstvenog rada.

Večeras ću skuhati čaj i zapaliti mirisnu svijeću. Ovih dana sve češće kavu zamijenim čajem. Moj jedini problem trenutno je što sam zaboravila ponijeti koju dobru knjigu, a sad ne mogu iz kuće.

Put vlakom, kiša na prozoru, vrući tuš

ponedjeljak , 16.11.2020.

Jutros sam odlučila na posao putovati vlakom. Krenuli smo i stigli na vrijeme, put je bio opuštajući i mogla sam promatrati svjetla naselja u daljini. U povratku je kiša šarala po prozorima vagona, a unutra je bilo toplo.

Primjetila sam da je vrući tuš jedan od najboljih dijelova svakodnevice. Ne topao, nego toliko vruć da gotovo peče. Kao da osjetim kako mi se tijelo opušta.

Upravo ležim u krevetu i osluškujem kišu na prozoru. Već sam spremna za spavanje, ipak se opet moram rano probuditi.

Slobodan dan

nedjelja , 15.11.2020.

Danas napokon imam slobodan dan. Do jučer sam bila u smjenama i kući sam dolazila samo prespavati. Danas ne želim izaći iz kreveta. Odbijam. Mislim da ću cijeli dan gledati seriju, čitati i tek navečer malo prošetati. Pokušat ću pogledati što ima novo kod blogera koje sam pratila. Imam osjećaj da sam puno propustila.

Danas je baš dan za odmaranje. Kod mene je oblačno i strašno hladno. Sinoć sam nakon smjene stigla kratko prošetati i to me baš opustilo. U gradu ima nešto ljudi, ni previše ni premalo. Uočila sam da su na nekim mjestima postavljeni božićni ukrasi i samo čekaju pravo vrijeme da bi zasvijetlili.

A sad za početak idem uskočiti u krevet i samo gledati prirodu kroz prozor. Baš mi nedostaje opuštanje u svakodnevici.

Put

ponedjeljak , 02.11.2020.

Ovih dana daleko putujem na posao. Moram krenuti jako rano i zato se dobro naspavati. U stanu skuham kavu, dio popijem a dio spremim za na posao. Uđem u auto i krenem dok još na ulicama nema nikoga. Uključim se na maglovitu i pustu autocestu dok slušam glazbu. Iako moram biti skoncentrirana na vožnju i budna, istovremeno sam jako smirena. Uskoro ulazim u grad. U samom gradu je magla također gusta. Kroz nju se jedva vide svjetla ulične rasvjete. Dolazim ispred zgrade, uzimam kavu i idem se presvući. Moj dan počinje.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.