srijeda, 23.07.2008.

5. The fear of silent nights

*part one

Image Hosted by ImageShack.us


"In my field of paper flowers
And candy clouds of lullaby
I lie inside myself
for hours and watch my purple
sky fly over me ."


Sjedila sam pod gomilom neuredno nabacanih plahti čiji su vrhovi tek ponegdje doirivali pod očiju prikovanih za teška zastarjela vrata spavaonice. U ruci sam se poigravala sa šarenim penkalom dok su mi se usne same od sebe izvijale u neku pjevljivu melodiju. Bilo je kasno popodne, a vjetar je lijeno i bezvoljno lupao po prozorskom oknu tako nervirajući i sebe i mene.
“Ma znam, rekla sam mu…” Veseli hihot Cho Chang i njenih prijateljica zaparao je tišinu u spavaonici, malo su se pomučile dok su otklonile teško drvo sa ulaza te su teatralno, pa skoro plešući umarširale unutra.
“Oh, nismo znale da si ovdje.” Reče Cho sa dozom sarkazma u glasu, dok su se njene prijateljice tiho smješkale iza nje.
“Ne brini na odlasku sam.” Nacerila sam se dok sam se sa lakoćom digla s kreveta i sa sobom povukla nekolicinu prekrivača.
Nečujno su se spustili na pod zaklanjajući moje četiri bilježnice iz Preobrazbe.
Sustila sam se niz mramorne stepenice u prepunu društvenu, a pod nogama sam mogla osjetiti lagane vibracije nastale glasnim dječijim uzvicima ili teškim koracima.
“Dakota, čekaj!” Glasno je viknuo Harry potrčavši za mnom spetno izbjegavajući četiri prvaščića koja suu mu se našla na putu.
Stala sam mirno čekajući da mi se on pridruži, pomalo znatiželjna pitajući se što želi od mene.
“Ideš li do Maggs?” Upitao je dok su mu oči zateperile pod blagim svjetlom voštanica.
“Aha, da joj prenesem neku poruku.”
“Ne moraš, ali joj daj ovo.” Iz džepa pelerine izadio je tamnoplavu kutijicu obika pravougaonika ukrašenu sebrnkastom mašnom.
“U redu.” Primila sam kutijicu i istrčala van.

Društvena Slytherina bila je neobično mirna, samo bi se ponegdje čuo poneki šapat, ali ito je bilo pretiho da bi narušilo tišinu. Pretpostavila sam da su se i oni otišli pridružiti partyju koji su Hufflepuffci organizirali, jer tko bi još odbio besplatan alkohol i čokoladu.
“Dakota!” Emily je preskakala po jednu stepenicu kako bi se što prije našla u mojoj blizini jer očito je imala nešto važno za reći.
“Da Em, što je bilo?” Bacila sam se na veliki crni naslonjač sklanjajući kosu koja mi je pri tom prekrila lice.
“Quentin je rekao da je uspio naći vezu sa Gabrielle Van Gogh.”
“Da?”
“Bella Black.”
“Mislim da ju znam, Gryffindorka, zar ne?”
“Aha, ali ujendo i jedna od Gabynih mladih štićenica.”
“Super, sutra ćemo pričati s njom i ona je vjerojatno kao i pola Hogwartsa pijana. A gdje je Quentin?”
“Nemam pojma, rekao je da mora nešto obaviti.” Emily se poslužila keskom sa čokoladnom mrvicama koji se stajao na stolu. “Ideš na tulum?”

“Ne, ne da mi se.” Odmahnula sam rukom bacivši letimičan pogled na nekolicinu Slytherinaca koji su polu trijezni, teškim koracima ušli u društvenu.
“Ej Bachova, što ti radiš ovdje?!” Emett Sawyer, inače kapetan Slytherinskog metlbojskog tima, viknuo prestrašivši me svojim hrapavim, dubokim glasom.
“Crta, pijani idiote!” Grubo sam ga odgurnula od sebe i skočila iz naslonjača. “Idemo Em.”

***
Vjetar je utihnuo. Jesenji bal zlatnog lišća nečujno je prestao, sada su svi mogi uzeti predah, spavati. Spustila sam se na kamenu klupu i duboko udahnula, te pogled usmejrila ka dalekom jarkonarandžastom horizontu koji se svečano uzidazo i izgledao veličanstveno, kao da je zapaljen.

Upustila sam se u laganu šetnju kako bi iskristalisala misli i uživala u čarima jeseni. Kiša je već odavno prešla u blago rominjanje, a vjetar je jače zapuhao povikavši sa sobom gomilu sasušenog, prljavog lišća. Očistila sam pelerinu i spustila se kraj Crnog Jezera. Izgledao je tako uspavano, u stvari čitav krajolik je izgelao spokojno. No svi znaju da dobrim stvarima uvjek dolazi kraj.

“Ah eno je!” Netko je veselo uzviknuo, dok sam čula zvuk štikli kako se lomi među morkim obalskim kamenjem. Okrenula sam se da vidim o kome je riječ i prepoznala sam novonarku Dnevnog Proroka, kojoj je ako se ne varam bilo ime Rita.
“Dušice, šta ćeš tu, zar nisi znala da dolazimo.” Iskezila se, popavljajući svoje neobične crne naočare dok se za njom vukao fotograf i njeno zeleno pero.
“Ne, uostalom šta ću vam ja?” Moja boja glasa ju je iznenadila te je dala peru znak da prestane sa šaranjem po bločiću.
“Kakvo je to pitanje?” Vještački se nasmiješila pogledom prelazeći preko bilješki u bločiću, te se svoje prodorne zelene zjenice vratila na mene.
“Jednostavno, koje zajtjeva odgovor.” Odbrusila sam nezainteresirane te krenula natrag prema dvorcu.
“Trebam napisati članak o Valeriji Dawn i trebam tvoju izjavu budući da je bila bliska s tvojom mamom.”
Podrugljivo sam se nasmiješila na ovu rečenicu te nastavila koračati ne osvrćući se kako bih vidjela njenu reakciju.

***
“Je li i tebe uhvatila?” Upitala me Maggie kada sam ušla u njenu spavaonicu, odloživši Metal Hammer na noćni ormarić.
“Jest nažalost.” Sjela sam na krevet kraj njeoslonivši glavu na meki perjani jastuk.
“Jeste razgovarale sa Bellom?” Upita Lizzie istrčavajući iz kupaonice ručnikom prolazeći kroz svoju zlatnoplavu kosu.
“Nismo još, nikako je nisma uspjela naći.” Odgovoi Maggie umjesto mene jer sam bila previše zauzeta pokušajem iščitavanjem nekog članka u Metal Hammeru. Bezuspješno, jer nisam znala njemački.
“Ajmo, večera će sad!” Maggie nasmješeno skoči s kreveta snažno me udarivši nogama. Jauknula sma i vratila joj, što je rezultiralo kratkom tučom koju je Quentin zaustavio kad je ušao.
“Idemo divljaci.” Snažno me je povukao za ručni zglob.

"Swallow it up for the sound of my screaming
cannot cease for the fear of silent night
Oh how I long for the deep sleep dreaming
the goddess of imaginary light."


Hodnici su bili pusti. Svi su već odavno napunili Veliku Dvoranu dok je sada već ledeni vjetar osvježavao kamene zidove i gasio tople baklje.
“Ajme moram nešto obaviti, naćićemo se u Dvorani!” Lizzie se lupila u čelo i otrčala praćena oštrim, otsječnim zvukovima svoji crvenih potpetica.

Dvorana je izgledala neobično lijepo. Plafon je bio okićen sa bezbroj zlaćanih zvijezda, dok su po uglovima bile postavljene tek upaljene voštanice. Nasmješila sam se i smjestila na klupu izmeđuu Lane i Keitha.
Keith se uprvao spremao nešto reći kada je gorki vrisak rasparao je osmjehe i galamu u Velikoj Dvorani...

***
Ima nešto nemirno u tim tihim noćima

Nastaviće se…

- 02:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.