|
Posvećeno mojoj tetki. Volim te!
*pisano iz Valerijine perspektive
Trance of thy frailty
endure the exsanguine
Glance beyond closed eyelids
the conundrum of all mysteries
Crossing in life... my heart
with silver in times
Veo magle digao se nad usnulim Berlinom; staklaste kapi kiše zaustavile su svoju pjevnu melodiju i prešle na blago rominjanje. Odmarala sam se u crnom naslonjaču – ako ovo uopće možete nazvati odmorom – i skopila oči kako bi u glavi imala potpunu vizualizaciju svoje marionete. Fleur Swan. Nova profesorica Preobrazbe u Hogwartsu bila je laka meta, nije se puno opirala mojoj kontroli – što je znatno olakšalo moj posao.
Nakon negog vremena otpustila sam stisak oko njenog uma. Neće mi više trebati. U ovom trenutku skoncentrirala na postupke svoju najnoviju žrtvu. Mlada Ellisabeth Riddle. Nju je bilo malo teže savladati – ipak bila je kći lorda Voldemorta – to nije mala stvar. Sa Margaret nisam ni pokušavala – bilo bi previše isrpljujuće - iako bi nakon nekog vremena preuzela kontrolu ne bih imala dovoljno snage da je dovoljno dugo držim. Bar ne još.
„Draco makni se od mene!“ Mogla sam osjetiti njenu bezuspješnu borbu da se odupre mojoj kontroli dok sam oblikovala ovu rečenicu.
Njegov blago zbunjujući pogled i glupa potreba za pitanjima sve mi je više išla na živce, ali morala sam paziti što radim.
„Samo se makni, ok. Nisam raspoložena za društvo. Reci to i ostalima.“ Naredila sam joj da odvrati pogled sa njega i rukom pokaže ka izlazu.
Otišao je – konačno.
Blokirala sam bilo kakvu bol, tako da je Ellisabeth bez problema ustala. Dohvatila je bodež koji je kao i obično stajao ispod njenog trošnog jastuka, ogrnula plavu pelerinu i napustila bolničko krilo.
Pažljivo sam birala kuda će ići. Korak po korak – poznavala sam Hogwarts dosta dobro – i nije se mnogo promjenio. Korak po korak.
„Molim vas da uđete u spavaonice.“ Meki glas Fleur Swan dobirao je iz hodnika sa naše desne strane – naredila sam joj da skrene.
„Gospođice Riddle, što vi radite ovdje?“ Upitala je zabrinuto.
„Baš ništa.“ Jagodicama prstiju Ellisabeth je prešla preko oštrice prije nego je istu zarila u Fleurino srce. Slatkasta krv, boje trule višnje slila se na Ellisabethine ruke i preplavila Fleurinu bijelu pelerinu. Ellisabeth otpusti stisak oko drške bodeža i pusti svoju žrtvu da padne na koljena pred njena stopala – u svom poljednjem trenutku života.
Nakon toga na susjednom zidu ispisala je: Budite oprezni
Savršeno.
***
May je stajala odmah do mene. Njene bademkaste oči znatiželjno su promatrale grupicu ljudi koja se gurala na ulazau u katedralu. Nekolicina starijih žena bacala je svježe ubrane tulipane na prolaznike, te sam svako malo morala otklanjati crvene latice iz kose.
«Nikad ih neću razumjeti.» Prokomentirala je, zastavši da podigne crveni tulipan koji je zalutao pod đon njenih crnih čizama.
«Nema se tu šta razumjeti. Previše im je svijet dosadan.» Rukom sam prošla kroz slap duge smeđe kose, namjstivši pramenove da se odmaraju a ljievom ramenu.
« May Stox!» Grubi, odječan glas, natjerao je May i mene da se instinktivno okrenemo. Bio je to miškarac odjeven u svešteničku odoru; kosa mu je bila ravna i masna, pravilan okvir njegovom hladnom licu, šepao je.
«Severuse.» May ga je uljudno pozdravila, na što je on odgovorio blagim naklonom.
«Gospodarice Valeria, očekuju vas.» Precizno se okrenuo pomoču svog unikatnog drvenog štapa i ruko pokazao da ga pratimo.
Zaobišli smo gomilicu na glavnom ulazu i došli pred uska vrata izradjena od tamno trešnjinog drveta i ukrašena rastopljenim srebom. Jednostavnim pokretom štapića Severus je otklonio teško drvo sa kamene mermerne podloge i blago se naklonio propustivši nas da prođemo.
Prostorija koja se iza krila bila je prepuna tek upaljenih voštanica; njihov toli i omamljujuči sjaj upotpunjavao ckrvavo crvene zidove oslikane raznim vjerskim motivima.
«Fascinantno, zar ne?» Melanie Winters, moja nekadašnja profesorica i mentorica stajala je nad bocom crnog vina i pažljivo brisala staklenu čašu koja joj je spavala u ruci.
«Što to?» Upitah nonšačlatno.
«Slike, ikone. Znaš da je umjetnos uvjek bila moja slaba tačka.» Iako je prošlo više od 20 godina od našeg posljednjeg susreta, njene oči nisu izgubile svoj hipnotički sjaj, a samo lice svoju hladnu ljepotu.
«Naravno.» Prišla sam joj i uzela praznu vinsku čašu sa malog oltra.
«Sada, pređimo na posao. Je li Fleur uklonjena?» Sljedećih nekoliko sekundi jednio što se u prostoriji čulo bili su talasi rnog vina kako zapljuskuju staklenu površinu čaše.
«Jeste, ništa lakše.» Trgla sam se, osjetivši ponovno blage trnce kako mi prolaze kroz kičmu; dešavalo bi se svaki put kada bih ubila nekog koga sam kontrolisala.
«Savršeno. Dumbledore, će biti previše prestrašen da uzima neko novo lice. Samo je pitanje dana sata kada će mi poslati ono dvog feniksa.» Melanie promijeni položaj sjela je u udobni crveni naslonjač pretrpanmalim jastucima.
«Trebaće mi Ebony, je li se vratila iz Praga?» Upita nakon kratke stanke.
«Jutros. Poslaću je kad se vratim.»
***
Neprirodno plava boja neba, isperplitala se sa ljubičastom; jesenje lišće pleaslo je u ritmu usdaraca sjevernih vjetrova neprestano se vrteći; korak po korak Melanie Winters odmicala je od katedrale sv. Duha, osjećajući zastoj zraka. Tako bi se osjećala svaki put kada bi bila u blizini vjerskog mjesta, ali nikako nije moga suzbiti svoju želju i potrebu da boravi na tim mjestima.
Ludost
|
