Blogov kolac
subota, 29.09.2007.
Možda pet kadrova golotinje sve skupa
(Alison Bechdel: FUN HOME; Mariner Books, 2007.)Znate kako to ide u Hollywoodu: kad dođe vrijeme Oscara nerijetko se može vrlo lako predvidjeti koji će film dobiti kipić, pogotovo ako se rečeni film dohvatio neke "kontroverzne" teme. "Kontroverzne" se u prošloj rečenici nalazi u navodnicima s vrlo dobrim razlogom: do trenutka kad temu snimi Hollywood od kontroverznosti ostaje samo aroma, a sam film posve sigurno navija za pobjedničku stranu. Oscar kojeg takav film potom dobije nije zato nagrada pravoj nekakvoj hrabrosti, već isključivo holivudskoj hrabrosti: onoj glumljenoj. Stripovska industrija - uvijek s jednim okom na svome minutu starijem filmskom blizancu - teži činiti slično: veličati stripove samo zato što su se okuražili prihvatiti neke ozbiljnije, neeskapističke teme. Takav strip onda bude u zvijezde kovan i bez čitanja, kritički se o njemu valjda nikad i ne piše: pojede ga vlastita tema. Primjer stripa koji je bio dobar usprkos teškoj temi, Maus je arta spiegelmana. Maus je bio dobar jer je bio i ostao strip, jer je spiegelman imao vlastite muke o kojima je želio govoriti i non-stop je istraživao mogućnosti svog idioma (rekao bi Scott McCloud) kako bi o njima govorio što je bolje i jasnije moguće. Primjer stripa kojeg je tema pojela, pak, jest Stuck Rubber Baby Howarda Crusea, strip o mladom homoseksualcu na američkom jugu šezdesetih godina, gdje je Cruse htio puno reći o svemu i svačemu te se na kraju izgubio, kao što se njegovo precizno šrafiranje izgubilo u nakladnikovoj odluci da ga objavi na za četvrtinu manjem formatu nego što mu je bilo obećano. FUN HOME Alison Bechdel ne upada, zapravo, ni u jednu od gornjih kategorija, iako se Cruseu zahvaljuje na nadahnuću. Bechdeličina priča - o lezbijki čiji je otac prikriveni homoseksualac - dolazi jednostavno prekasno da bi bila šokantna (lezbijke su u stripu bile cool tijekom osamdesetih da bi u devedesetima termin "lesbian chic" postao pogrdnom odrednicom za one stripove koji govore o lezbijkama samo da bi se ogrebali za malo coola). Prava Bechdeličina hrabrost možda je baš u tome što je uložila godine rada kako bi ispričala priču koja je njoj osobno prevažna, ne znajući hoće li je nakladnici odbiti uz jedno od najgorih mogućih objašnjenja: da joj tema nije in. Tri stranice izvadaka iz recenzija koje prethode samome stripu uobičajena su gomila gluposti: složenim se riječima prepričava jednostavan sadržaj, hvali se sve redom, divi se humoru (iako mi se čini da se tu brka duhovitost s duhom), pomalo se čudi kako je strip i za ovako nešto sposoban te se, na kraju, ispaljuju bedastoće velikog kalibra: ovako nešto napisao bi Vladimir Nabokov da je bio lezbijka, feminist i crtačica stripova. Nu da, je li? Da nismo ono što jesmo, pisali bismo kako ne pišemo. Budući da smo to što jesmo, pišemo kako znamo i umijemo. I crtamo tako. Alison Bechdel nije najbolja crtačica na svijetu, ali je posve dorasla zadatku kojeg si je postavila. Njezini periodi su uvjerljivi, njezini ljudi živi, njihove ekspresije čitljive (iako su oči svima malo na pola koplja, što otpisujem na stil razvijen godinama rada na humorističkom stripu), njezino pripovjedanje iskusno. Na jednom ili dva crteža sam zapeo na nekom nejasnom detalju, ali s obzirom da ih je više od tisuću jasno je kako tu zajebavam samo da bih zajebavao ... Alison je odlično obavila posao pa sam tu i nehotice povukao još jednu paralelu s Cruseom: gledajući Alisoninu štedljivost linije i kompozicije, pomislio sam kako ona crta kao muško, dok Cruseovo strpljivo štrihanje i posvećenost detalju neodoljivo podjsećaju na uobičajeni ženski pristup crtanju. Što sam sad ispao? Seksist? Šovinist? Poznavatelj stripa? Ah, ne možeš od sebe pa ne možeš ... Pokušavam cijelo vrijeme ne upasti u prepričavanje sadržaja jer se bojim kako bih time upao u jeftinu zamku ponavljanja onoga što je Alison u knjizi već rekla o sebi i svome ocu. To joj je možda zamjerka, a možda i kvaliteta: toliko je dugo o sebi i njemu razmišljala, na toliko se načina izanalizirala, s toliko je literarnih djela povukla paralele, da kritičaru i ne ostaje puno nedotaknutih pristupa. Njezin postupak može, zbog nabrojenog, izgledati hladno, ali hladnoća jest u srži njezine teme pa se postupku ni tu ništa ne može zamjeriti. Čak i naracijom bogate stranice na kraju su samo polučile podebljanje otuđenosti (teksta i crteža kako oca i kćeri) te sam to odbojno mi sredstvo najposlije priznao jedinim mogućim. Alison je zaista dobro razmislila o svemu i trebalo bi dvaput više od nje razmišljati o temi kako bi je se nadmislilo, a toliko života valjda nitko nema. FUN HOME nije nadmašio Mausa jer je Mausova tema spektakularnija. Temeljito je pregazio zaboravljivu Stuck Rubber Baby jer je svoju priču čvršće osovio i bolje sagradio: Cruseova knjiga poprilično mi je isparila iz sjećanja; Bechdeličini likovi djeluju kao da će zaživjeti. No, utrka i tako nije bila autoričina namjera; ona je učinila što je morala i učinila je to dobro. To nije hrabrost, ali je divljenja vrijedno. (mcn) PS U, gle! |
- 13:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
srijeda, 26.09.2007.
Sedma tekućina
(Tom Standage: POVIJEST SVIJETA U 6 ČAŠA; (A History of the World in Six Glasses, prevela Tamara Slišković), Jesenski i Turk, 2006.)Umalo sam smaknuo nevinog čovjeka, uvjeren kako je kriv. Nevinu knjigu, zapravo, ali u čemu je razlika? Razlog zašto sam u ruke uzeo POVIJEST SVIJETA U 6 ČAŠA je dvojak: najprije zato što - u vezi jednog posla - ovih dana i tako čitam samo povijesti u potrazi za upotrebljivim štiklecima, a zatim zato što - u vezi jednog drugog, znatno sitnijeg posla - tražim i štiklece u vezi s Coca-colom, industrijom gaziranih napitaka i mentalitetom multinacionalnih korporacija općenito. Stoga sam 6 ČAŠA uzeo u ruke vjerujući, tko zna zbog čega, kako će to biti povijest šest napitaka koji se pojavljuju na naslovnici - vina, piva, žestice, kave, čaja i kole - i do pred zadnje sam se poglavlje spremao raščerečiti knjigu zbog izdaje mojih očekivanja, da bih na zadnjem shvatio kako su očekivanja bila pogrešna. Jer, knjiga se ne zove "povijest 6 čaša" već, lijepo i jasno i glasno, "povijest SVIJETA u 6 čaša". Te mi je time naglo bio torpediran glavni argument kojeg sam imao protiv ove (inače lijepo prevedene i uređene) knjige: skokovitost i površnost njezina fokusa. Ja sam htio čitati o pićima, a ona je nizala anegdotu za anegdotom u kojima su se pića, doduše, pojavljivala, ali nerijetko nisu uopće bila centralna. Kao da autor o samim pićima nema dovoljno za cijelu knjigu pa oko njih veže sve što mu padne na pamet. D'oh, rekao bi Homer Simpson - to i jest bila autorova nakana, lijepo ju je izložio u naslovu, a tko meni kriv što sam u knjigu ušao s posve drugim očekivanjima. I tako to. Bez svoga glavnog argumenta protiv, knjigu mogu samo pohvaliti - iako ne bezrezervno. Rezerva ostaje u njezinoj hlapljivosti (vjerojatno ništa čudno kad se uzme u obzir kako je puna tekućina, haha): anegdote su tu, nanizane i izložene neobično tečno (haha, dosta više) i pitko (dosta, rekao sam!), no nakon pročitanog ostajemo s više sjećanja na ugodu čitanja knjige no sa znanjem kojeg nam je prenijela. Možda je, vjerojatno je u pitanju moj zakrečeni mozak koji nove informaciju usvaja malo pa nikako, ali čitanje POVIJESTI SVIJETA U 6 ČAŠA bilo mi je usporedivo s gledanjem televizijskog dokumentarca: puno riječi i puno mahanja rukama kako bi se prenijela poruka koja se može sažeti u jednoj rečenici. U ovom slučaju ta je rečenica kako su ljudi oduvijek htjeli dodati još nešto vodi da ne bi bila tako dosadna, a da su onda našli način kako da na tim dodatcima zarade novce i zbog njih liju krv (sedmu tekućinu, koja nije dobila svoje poglavlje). Ili, drugim riječima: Živjeli! (mcn) PS Neke anegdote ostaju: poput one (apokrifne?) po kojoj je Coca-cola, uz odobrenje predsjednika Trumana, proizvodila svoju bezbojnu varijantu za sovjetskog generala Žukova kako bi je mogao piti iz boce za votku. Haha. |