(Tom Standage: POVIJEST SVIJETA U 6 ČAŠA; (A History of the World in Six Glasses, prevela Tamara Slišković), Jesenski i Turk, 2006.)
Umalo sam smaknuo nevinog čovjeka, uvjeren kako je kriv. Nevinu knjigu, zapravo, ali u čemu je razlika?
Razlog zašto sam u ruke uzeo POVIJEST SVIJETA U 6 ČAŠA je dvojak: najprije zato što - u vezi jednog posla - ovih dana i tako čitam samo povijesti u potrazi za upotrebljivim štiklecima, a zatim zato što - u vezi jednog drugog, znatno sitnijeg posla - tražim i štiklece u vezi s Coca-colom, industrijom gaziranih napitaka i mentalitetom multinacionalnih korporacija općenito. Stoga sam 6 ČAŠA uzeo u ruke vjerujući, tko zna zbog čega, kako će to biti povijest šest napitaka koji se pojavljuju na naslovnici - vina, piva, žestice, kave, čaja i kole - i do pred zadnje sam se poglavlje spremao raščerečiti knjigu zbog izdaje mojih očekivanja, da bih na zadnjem shvatio kako su očekivanja bila pogrešna. Jer, knjiga se ne zove "povijest 6 čaša" već, lijepo i jasno i glasno, "povijest SVIJETA u 6 čaša".
Te mi je time naglo bio torpediran glavni argument kojeg sam imao protiv ove (inače lijepo prevedene i uređene) knjige: skokovitost i površnost njezina fokusa. Ja sam htio čitati o pićima, a ona je nizala anegdotu za anegdotom u kojima su se pića, doduše, pojavljivala, ali nerijetko nisu uopće bila centralna. Kao da autor o samim pićima nema dovoljno za cijelu knjigu pa oko njih veže sve što mu padne na pamet. D'oh, rekao bi Homer Simpson - to i jest bila autorova nakana, lijepo ju je izložio u naslovu, a tko meni kriv što sam u knjigu ušao s posve drugim očekivanjima.
I tako to. Bez svoga glavnog argumenta protiv, knjigu mogu samo pohvaliti - iako ne bezrezervno. Rezerva ostaje u njezinoj hlapljivosti (vjerojatno ništa čudno kad se uzme u obzir kako je puna tekućina, haha): anegdote su tu, nanizane i izložene neobično tečno (haha, dosta više) i pitko (dosta, rekao sam!), no nakon pročitanog ostajemo s više sjećanja na ugodu čitanja knjige no sa znanjem kojeg nam je prenijela. Možda je, vjerojatno je u pitanju moj zakrečeni mozak koji nove informaciju usvaja malo pa nikako, ali čitanje POVIJESTI SVIJETA U 6 ČAŠA bilo mi je usporedivo s gledanjem televizijskog dokumentarca: puno riječi i puno mahanja rukama kako bi se prenijela poruka koja se može sažeti u jednoj rečenici.
U ovom slučaju ta je rečenica kako su ljudi oduvijek htjeli dodati još nešto vodi da ne bi bila tako dosadna, a da su onda našli način kako da na tim dodatcima zarade novce i zbog njih liju krv (sedmu tekućinu, koja nije dobila svoje poglavlje).
Ili, drugim riječima: Živjeli!
(mcn)
PS Neke anegdote ostaju: poput one (apokrifne?) po kojoj je Coca-cola, uz odobrenje predsjednika Trumana, proizvodila svoju bezbojnu varijantu za sovjetskog generala Žukova kako bi je mogao piti iz boce za votku. Haha.
Post je objavljen 26.09.2007. u 09:42 sati.