(Alison Bechdel: FUN HOME; Mariner Books, 2007.)
Znate kako to ide u Hollywoodu: kad dođe vrijeme Oscara nerijetko se može vrlo lako predvidjeti koji će film dobiti kipić, pogotovo ako se rečeni film dohvatio neke "kontroverzne" teme. "Kontroverzne" se u prošloj rečenici nalazi u navodnicima s vrlo dobrim razlogom: do trenutka kad temu snimi Hollywood od kontroverznosti ostaje samo aroma, a sam film posve sigurno navija za pobjedničku stranu. Oscar kojeg takav film potom dobije nije zato nagrada pravoj nekakvoj hrabrosti, već isključivo holivudskoj hrabrosti: onoj glumljenoj.
Stripovska industrija - uvijek s jednim okom na svome minutu starijem filmskom blizancu - teži činiti slično: veličati stripove samo zato što su se okuražili prihvatiti neke ozbiljnije, neeskapističke teme. Takav strip onda bude u zvijezde kovan i bez čitanja, kritički se o njemu valjda nikad i ne piše: pojede ga vlastita tema.
Primjer stripa koji je bio dobar usprkos teškoj temi, Maus je arta spiegelmana. Maus je bio dobar jer je bio i ostao strip, jer je spiegelman imao vlastite muke o kojima je želio govoriti i non-stop je istraživao mogućnosti svog idioma (rekao bi Scott McCloud) kako bi o njima govorio što je bolje i jasnije moguće. Primjer stripa kojeg je tema pojela, pak, jest Stuck Rubber Baby Howarda Crusea, strip o mladom homoseksualcu na američkom jugu šezdesetih godina, gdje je Cruse htio puno reći o svemu i svačemu te se na kraju izgubio, kao što se njegovo precizno šrafiranje izgubilo u nakladnikovoj odluci da ga objavi na za četvrtinu manjem formatu nego što mu je bilo obećano.
FUN HOME Alison Bechdel ne upada, zapravo, ni u jednu od gornjih kategorija, iako se Cruseu zahvaljuje na nadahnuću. Bechdeličina priča - o lezbijki čiji je otac prikriveni homoseksualac - dolazi jednostavno prekasno da bi bila šokantna (lezbijke su u stripu bile cool tijekom osamdesetih da bi u devedesetima termin "lesbian chic" postao pogrdnom odrednicom za one stripove koji govore o lezbijkama samo da bi se ogrebali za malo coola). Prava Bechdeličina hrabrost možda je baš u tome što je uložila godine rada kako bi ispričala priču koja je njoj osobno prevažna, ne znajući hoće li je nakladnici odbiti uz jedno od najgorih mogućih objašnjenja: da joj tema nije in.
Tri stranice izvadaka iz recenzija koje prethode samome stripu uobičajena su gomila gluposti: složenim se riječima prepričava jednostavan sadržaj, hvali se sve redom, divi se humoru (iako mi se čini da se tu brka duhovitost s duhom), pomalo se čudi kako je strip i za ovako nešto sposoban te se, na kraju, ispaljuju bedastoće velikog kalibra: ovako nešto napisao bi Vladimir Nabokov da je bio lezbijka, feminist i crtačica stripova. Nu da, je li? Da nismo ono što jesmo, pisali bismo kako ne pišemo. Budući da smo to što jesmo, pišemo kako znamo i umijemo.
I crtamo tako. Alison Bechdel nije najbolja crtačica na svijetu, ali je posve dorasla zadatku kojeg si je postavila. Njezini periodi su uvjerljivi, njezini ljudi živi, njihove ekspresije čitljive (iako su oči svima malo na pola koplja, što otpisujem na stil razvijen godinama rada na humorističkom stripu), njezino pripovjedanje iskusno. Na jednom ili dva crteža sam zapeo na nekom nejasnom detalju, ali s obzirom da ih je više od tisuću jasno je kako tu zajebavam samo da bih zajebavao ... Alison je odlično obavila posao pa sam tu i nehotice povukao još jednu paralelu s Cruseom: gledajući Alisoninu štedljivost linije i kompozicije, pomislio sam kako ona crta kao muško, dok Cruseovo strpljivo štrihanje i posvećenost detalju neodoljivo podjsećaju na uobičajeni ženski pristup crtanju. Što sam sad ispao? Seksist? Šovinist? Poznavatelj stripa? Ah, ne možeš od sebe pa ne možeš ...
Pokušavam cijelo vrijeme ne upasti u prepričavanje sadržaja jer se bojim kako bih time upao u jeftinu zamku ponavljanja onoga što je Alison u knjizi već rekla o sebi i svome ocu. To joj je možda zamjerka, a možda i kvaliteta: toliko je dugo o sebi i njemu razmišljala, na toliko se načina izanalizirala, s toliko je literarnih djela povukla paralele, da kritičaru i ne ostaje puno nedotaknutih pristupa. Njezin postupak može, zbog nabrojenog, izgledati hladno, ali hladnoća jest u srži njezine teme pa se postupku ni tu ništa ne može zamjeriti. Čak i naracijom bogate stranice na kraju su samo polučile podebljanje otuđenosti (teksta i crteža kako oca i kćeri) te sam to odbojno mi sredstvo najposlije priznao jedinim mogućim. Alison je zaista dobro razmislila o svemu i trebalo bi dvaput više od nje razmišljati o temi kako bi je se nadmislilo, a toliko života valjda nitko nema.
FUN HOME nije nadmašio Mausa jer je Mausova tema spektakularnija. Temeljito je pregazio zaboravljivu Stuck Rubber Baby jer je svoju priču čvršće osovio i bolje sagradio: Cruseova knjiga poprilično mi je isparila iz sjećanja; Bechdeličini likovi djeluju kao da će zaživjeti. No, utrka i tako nije bila autoričina namjera; ona je učinila što je morala i učinila je to dobro.
To nije hrabrost, ali je divljenja vrijedno.
(mcn)
PS U, gle!
Post je objavljen 29.09.2007. u 13:00 sati.