Blogov kolac
nedjelja, 27.05.2007.
Riblji restoran na kraju galaksije
(Roger Salardenne: TAJANSTVENA KRUGLJA (La Sphere Mystérieuse, preveo Vladimir Radić); Naklada slavenske knjižare St. i M. Radić, 193?./Jack Williamson: HUMANOIDI (Humanoids, preveo Krsto A. Mažuranić); Lukom, 1996.)Osnovni razlog pokretanja bloga ovoga je bio da se natjeram čitati više, brže, bolje. Podrazlog – jedan od podrazloga u svakom slučaju – bio je da se refamilijariziram (u!) sa svijetom znanstvene fantastike kojega sam, paradoksalno, napustio u času kada sam u njega najdublje zaronio. 1994. me, naime, spopala zamisao da iz obamrlosti potjeram domaće fantastično pisanje što je rezultiralo s, do sada, trinaest godišnjih zbirki hrvatske znanstvene i ine fantastike (pored mene uređivala ih je Tatjana Jambrišak, kao i Darko Vrban te Davorin Horak), objavljivanjem dvanaest knjiga biblioteke SFera kao i antologije „Ad astra“ koju su priredili Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić. Posljedica toga posla je bila da sam zadnjih tucet godina gotovo isključivo čitao – u svojstvu urednika, lektora, korektora, kritičara – hrvatsku znanstvenu fantastiku, promatrao i sudio njezinom razvoju i napretku. Što je okej – jer današnja je hrvatska fantastika ravnopravna bilo kojoj drugoj fantastičnoj nacionalnoj književnosti – ali me na prilično dugo vrijeme efektivno isključilo iz čitanja SF-a s drugih područja (kad se svaka od gorenavedenih knjiga pročita i do šest puta, želi se čitati sve samo ne još znanstvene fantastike). Te zato podrazlog refamilijarizacije (u!). Htio sam se natjerati čitati ono što se u SF-u (ako čistog uopće još ima) danas zbiva, htio sam provjeriti kako su se klasici othrvali svome i mome starenju, htio sam se jednostavno prisiliti čitati sve što bi mi bilo tko iz žanra preporučio. Današnji prikaz razmatranje je dviju tako preporučenih knjiga. TAJANSTVENU KRUGLJU donio mi je gospodin Rudi Aljinović uz tvrdnju kako nakon te, u mladosti pročitane, knjige više nikad nije u znanstvenoj fantastici pronašao jednako zadovoljavajuću čudesnost. HUMANOIDE mi je, pak, pred koju godinu oduševljeno preporučio Tomsilav Šakić. Uredno sam pročitao obje i evo par rečenica na temu. TAJANSTVENA KRUGLJA djelo je Rogera Salardenna kojega Wikipedija opisuje kao novinara najznačajnijeg po pisanju niza tekstova koji su zagovarali naturizam. Brzi prelet neke on-line bibliografije pokazuje da se ponekad bavio i drugim temama („Izvještaj o židovskim i maurskim prostitutkama“), ali da je napisao i dvije-tri proze od kojih je KRUGLJA, izvorno izdana 1929., lako moguće i prva. 1929. je, nek' se zna, i godina u kojoj je počelo objavljivanje evropskog stripovskog klasika Tintina. Spominjem to jer me svojom strukturom – egzotična lokacija, početna tajna, odvažni reporter, razrješenje otprilike utemeljeno na nekom članku iz popularne znanosti, serija proizvoljnih pustolovina, maskiranja, nauma, obrata – TAJANSTVENA KRUGLJA i bez da sam joj znao godinu nastanka najviše od sveg podsjetila upravo na rane pustolovine dragog mi junaka. Stoga sam KRUGLJU, usprkos nećkanju zbog staromodnosti i početnom otporu zbog neuvijenog i za period tipičnog rasizma (svi Kinezi, jer u Kini se intriga dešava, su sebičnjaci, praznovjerni, okrutni i uz to loše gađaju; svi Europejci su superiorni i uživaju u tome), slistio prilično brzo i poznati su mi sastojci išli u tek. Salardenne je obavio posao koji se od literarnog zabavljača i očekuje: zrno znanosti (o upravljanju letećom kuglom uz pomoć triju elektromagnetskih zemaljskih postaja) uvio je u pustolovinu čiji je jedini cilj bio čitatelja na čas izmjestiti u daleke, uzbudljive krajeve. Evasion, rekli bi Francuzi: bijeg. HUMANOIDI su, pak, nešto posve drugo. Napisani iza drugog svjetskog rata, u vrijeme – kako kaže John Clute – kad se znanstvena fantastika već radije počela baviti uspomenama na svoje zlatno doba nego budućnošću, Williamsonovi HUMANOIDI su primjer znanstvene fantastike moje siriusovske mladosti. Središnja ideja – sorta robota oslobodit će čovječanstvo od rada, brige, tuge i opasnosti – razvija se kroz moralne implikacije i niz više ili manje uvjerljivih pustolovina protagonista protiv ostatka svijeta. Začuđujuće je, zato, kako su mi se malo HUMANOIDI svidjeli. S jedne strane, nevjerojatno su zastarjelo napisani. TAJANSTVENA KRUGLJA napisana je starinski, ali HUMANOIDI su baš zastarjeli – njihov okus nije okus teksta koji je nekad bio dobar već teksta za kojeg smo tek sada shvatili koliko je loš: koliko su likovi jednodimenzionalni, dijalozi kruti, situacije naivne. Ono najbolje, naravno, su ideje, ali smiješno je (a možda i tužno) kako su te ideje bolje, šturije i jasnije razrađene u autorovu pogovoru nego li u samomu romanu. Bitna karakteristika matice znanstvene fantastike – od časa kad se pokušala osloboditi pulpa kao nasljeđa – jest da je uvijek šetala rubom ponora propovijedanja. Čudi li onda što joj je, u nevještim rukama, esej primjerenija forma od romana? Ne, zapravo ne čudi. Ne čudi ni, pogledam li unatrag, što gospodin Rudi nije nikad poslije našao znanstvenu fantastiku koja bi mu legla poput TAJANSTVENE KRUGLJE. Jer, KRUGLJA zapravo nije znanstvena fantastika. Ona je roman svoga vremena, francuski roman svoga vremena (zasnovan na još uvijek vrijedećim premisama istraživanja, aktualnosti i predrasuda) i njegovi su globalni nasljednici bestseleri, recimo, Johna Grishama. Ne čudi, u drugu ruku, ni što su mlađanoga Šakića oduševili HUMANOIDI – u njegovim su godinama i mene razvaljivali baš literarno kamuflirani eseji poput Williamsonova, bilo mi je stalo samo do toga da mi svaka priča novim idejama svijet izvrne naglavce. A danas? Danas kad pokušavam naći SF koji će me oduševiti i kao literatura i kao žanr? Taj odgovor, bojim se, neću naći u prošlosti. Znanstvena fantastika je na literarnom meniju nešto poput ribe: ili je jedete svježu ili je bolje nemojte jesti uopće. (mcn) |