Blogov kolac
četvrtak, 28.12.2006.
Malo seksa za kraj godine ...
(Yvonne Knibiehler: SEKSUALNOST KROZ POVIJEST; "La sexualité et l'histoire", prevela Vesna Lisičić, AGM, 2004.)Ali stvarno, stvarno malo. Dio greške je na nakladniku koji je ovu zbirčicu napabirčenih eseja bombastično okrstio historiografski zvučećim naslovom. Izvorno ime knjige - "Seksualnost i povijest" - puno je bliže površnom autoričinom karakteru, digresivnom joj diskursu. No, i samu autoricu treba kamenovati (makar riječima) jer se u uvodniku par puta krsti povjesničarkom dok se u knjizi bavi pamfletaštvom i agitacijom, a sva joj se stručna erudicija sastoji od stare Grčke, nešto malo humanizma i renesanse, te povijesti francuske književnosti. Književnost jest odraz svoga vremena, ali potkrepljivati svaku svoju tvrdnju proizvoljnim citatima samo i isključivo iz beletristike historičarski je neozbiljno, iako vrlo (dodajem neargumentirano) francuski. Ali argumentirajmo, argumentirajmo ... Evo odlomka karakterističnog za Knibiehleričin pristup (str. 126): "Valjalo bi za usporebu ispričati povijest brade i bradonja. Ona bi osvijetlila stanovite dimenzije i varijacije muške dominacije. 'Svemoć je tamo gdje je brada' kaže Chrysale. No, ako se Karlo Veliki dičio 'kitnjastom bradom', zauzvrat su Luj XIV. i Napoleon I. bili obrijani. Među bradonjama 1970-ih godina većina je za sebe tvrdila da su feministi. Samsonova je snaga počivala u njegovoj kosi. Luj XIV. držao je da bujna kosa izražava nadmoć pa je nosio veličanstvene vlasulje. Na svoj način, buntovni su mladići tijekom 1970-ih potvrđivali svoju slobodu puštajući da im kosa pada do ramena, jer je vojska novake šišala nakratko kako bi naglasila njihov ulazak među odrasle. A skinheadsi su pak izabrali taj način da potvrde svoju muževnost i politička uvjerenja. Ćelavost se ponekad tumači kao znak intenzivne seksualne aktivnosti. Za utjehu? Ukratko, lijepo polje za istraživače." To je historičarka? TO je historičarka? Naša draga Yvonne ne uspijeva ni dvije rečenice s istim likom održati na okupu, a usudi se tvrditi kako je nešto osvijetlila? Ništa do li sebe, bojim se, jer njoj je znak dominacije i kad se muški šišaju i kad se ne šišaju pa čak i kad su feministi. Usto si dozvoljava i čisto nehistoričarsko podjebavanje ćelavih, a na kraju pere ruke prepuštajući "polje" istraživačima. I tako to ide kroz cijelu knjigu s tim da joj moram priznati iznimnu lukavost: svaka njezina rečenica stoji (kao činjenica ili opće mjesto) i niti se jedna ne može sama sa sebe osporiti. No, zajedno one ne čine ono što bi rečenice u svakom (nekmoli historičarskom) tekstu trebale činiti: ne vode nas od premise zaključku. Ne! Yvonnica nas zaključkom (muška dominacija) našopa na početku i onda glasno i napasno lupeta s katedre očekujući da ćemo pokleknuti pred njezinim bijesom, njezinom emocijom i prihvatiti da je u pravu samo da bi prestala govoriti. To nije historičarka; to je političarka, rospija, pitbulova kuja. (Priznajem: poglavlja ove knjige pisana su za predavanja i kolokvije, otuda valjda stil. Svejedno, ovdje je na djelu demagogija, a ne pedagogija.) Evo još jednog lijepog odlomka (str. 154.) "Posebno su otrovni stripovi - Tintin, Lucky Luke, Asterix - koji ismijavaju žene i izražavaju seksizam koji se graniči sa ženomrstvom. Usto se, od 1980-ih godina, umnožavaju pornografski stripovi u kojima se žene bičuje, siluje, muči. Čitatelji stripova su, kao što je poznato, uglavnom muškarci." Uh. Sad, svi vi valjda znate da su meni stripovi dragi, ali nisam zato popizdio. Popizdio sam zbog manjka konteksta. Kontekst prve rečenice jest da su stripovi u pitanju (nastali 1929., 1945., 1956.) kreirani u razdoblju kada je strip rađen "za dječake". A dječake, draga Yvonne, djevojčice uglavnom ne zanimaju dok ih ne puknu hormoni. Za djevojčice - osim za možda jednu lijepu i neke zamjene za napasne majke - u stripovima za dječake nema mjesta. "Ismijavanje", pak, gdje ste ga vidjeli? "Ženomrstvo"? Vičete li opet, nadajući se uvjeriti nas snagom glasa, prije nego snagom argumenata? A to s pornografijom vam je isto krasno dokumentirano. Niti je pornografija stvar osamdesetih, niti su scene u kojima se "žene bičuje, siluje, muči" specifičnost stripova, niti su - parafrazirajmo Alana Moorea - tu uopće u pitanju žene. To su crteži, to su likovi, to je fikcija. Za nekoga tko toliko citira fiktivne likove možda je normalno da ne vidi razliku, ali ostatak je čovječanstva razlike, nadam se, svjestan. (A dok bih se složio da stripove većinom čitaju muškarci, ne bih se složio da isključivo muškarci konzumiraju pornografiju. Da ste historičarka a ne aktivistica, draga Yvonne, istražili biste malo to prije no progovorite.) I tako dalje. Na stranici 201., na primjer, opisujući ustroj nekog prošlog društva kojeg ne odobrava, Yvonne uspijeva da joj svaka rečenica koja bi trebala biti faktografska zvuči kao osuda. Kad joj se, pak, ne da baviti faktografijom onda zaziva opća mjesta (briljantno mi je njezino pozivanje na izvore sa stranice 219: jedni kažu ovo, drugi ono, jedni misle, drugi misle ...) ili mjesta s kojima se nitko neće požuriti posvađati jer diraju u prihvaćenu moralnu indignaciju (str. 179: "Treba spomenuti i pornografiju: video-kasete su popularizirale neke vrste seksualnih igara koje se muževi ne usuđuju predložiti svojim suprugama, ali koje traže od prostitutki.") te tako i draga Yvonne, ponavljajući ih (glasno), ostaje pred nama - i svakako pred sobom - naizgled neupitna. Al' najdraža mi je kad ne pazi pa joj stavovi procure na sve pore. Kad priča o etničkom čišćenju na našim prostorima (str. 182) ona se - ma da! - zgraža nad činjenicom čišćenja samog, ali zaključna rečenica pokazuje što nju stvarno boli: "Zapadne su feministice prenerazili ti događaji koji su, na neki način, pokazali krhkost njihovih posljednjih pobjeda." Rado se Yvonne, nagađam, sjeća seksualne revolucije (koja ju je dohvatila u njezinim srednjim četrdesetim) pa je veliča: "Zahvaljujući njoj, procvao je užitak; svatko može neskriveno proživljavati svoju seksualnost, potvrđivati svoje pravo na želju i zadovoljstvo." (str. 211), ali samo dok je pravo na želju žensko; svako je muško potvrđivanje prava na želju, jasno, "dominacija" ili "sexual harassment". No, najnajbolji mi je taj njezin feminizam koji nije tu zbog žene već zbog ideje: "Ukratko, prokreacija uz medicinsku pomoć baca jasno, okrutno svjetlo na divlju, slijepu i žarku žlju, na ludilo nekih žena, vječnih sudionica vlastite podčinjenosti. Svaki muškarac i žena znaju da moraju računati s iracionalnim, da ponekad treba braniti žene od njih samih." (str. 215). To kad se nekoga mora braniti od njega ili nje same poznata je logika, ali nisam siguran da bih je asocirao u prvom redu s feminizmom. Možda s fašizmom. Uh, dobro je bilo ponovo se naljutiti na knjigu ... na trenutak sam se bojao da mi je sva lektira ravna kao voda. Ali, kakva je dakle knjiga sama po sebi, vama koji biste je čitali iz razonode i briga vas za historiografiju i argumentiranost? Okej je za pročitat: ima zabavnih štikleca koje možda niste čuli, iako im je kontekst upitan; ignorira li se autoričin agresivan stav, može se ponešto i naučiti. Iako, ne o seksu: ovo je gnjevna knjiga o položaju žene kroz stoljeća; sociopolitičkom položaju, onom koji se ne nalazi u ilustriranoj Kamasutri. (mcn) |
- 11:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #
nedjelja, 17.12.2006.
Sapunica počinje tamo gdje krimić završava
(Ed McBain: FRKA (87. policijska postaja); "Heat", preveo Mario Jović, Bookglobe, 2001.)Nije istina, osjećam potrebu spomenuti, kako već mjesecima ništa novo ne čitam! Imam tu, na stolu, između ostalog nereda, najmanje tri ili četiri pročitane knjige - neke od kojih su me iziritirale, neke koju su me oduševile - ali mi jednostavno na kraju dana, od silnih gluposti i potrebitosti kojima se bavim, ne ostane dovoljno mozga ni volje za pisanje. Napisati pošten "dnevnik čitanja" ne znači, naime, samo udariti recku u boju protiv nepročitane ukupnosti svjetskoga štiva (tri 'iljade obavljeno, još tri 'iljade puta toliko čeka), ne znači prepričati sadržaj ni proguglati pa prepisati štiklece o piscu. Napisati pošten "dnevnik čitanja" znači vlastitom čitatelju vlastitim sredstvima prenijeti doživljaj pročitanog. Ed McBain, dakle, po drugi put u vašem gradu. Emocija: glad. Bio je to tako neki dan u kojem sam imao tri-četiri stvari za obaviti u Gradu (jes', živim na Trešnjevci, petnaest minuta trajvanom od Centra, ali Centar mi je mentalno dalek k'o da živim na Marsu pa ga zovem Gradom) i sve je to teklo razumno brzo (donekle i zato što sam bar jednu od stvari zaboravio obaviti) pa sam imao vremena ući u dvije striparnice i dva antikvarijata. I naravno da nikad ne izađem, ako si mogu pomoći, a da nešto ne kupim. Po mogućnosti jeftino i lako, samo da se ima, samo da se nosi. I onda, pune torbe o ramenu (moja kriva kralježnica već automatski kompenzira tu težinu, kad nemam punu torbu teturam poput pijanca), još zastanem kod "bukinista" u Savskoj, pod željezničkim nadvožnjakom, i ubodem još dva stripa i jednog McBaina za, redom, osam, osam i deset kuna. Glad. Glad za brzim zalogajem. Glad, simbolično, za mladošću kad se sve čitalo brzo, ne zato što smo čitali brže već zato što su dani bili puni vremena koje ni na što drugo nije trebalo utrošiti? Glad, u svakom slučaju, zbog koje sam od svega kupljenog, nakon obaveznog listanja, uzeo baš McBaina, samo da pogledam, onda možda još jedno poglavlje, onda "gdje je taj kauč, jeb'o sve, hoću ovo završiti radije nego - kako se ono kaže - Boga gledati." Glad. FRKA je, ako išta, nešto slabiji krimić od na ovom mjestu već rezenziranog McBaina. Nije loš, daleko od toga, ali McBainu se ovdje (jedanaest godina nakon prošlog romana) dogodilo ono što se svim uspješnim serijalima dogodi: zaplet, ubojstvo, procedura ... postali su samo dio knjige, kao drugi su se dio nametnuli osobni životi detektiva. Uvezani u krimi-ruho, da, ali kleta se sapunica, taj najrealističkiji od svih žanrova, uvukla i u drago nam eskapističko ruho rješivih zločina. Jedanaest godina razmaka vidljivi su i u pristupu: dok je u "Deset plus jedan" (1963.) seks počeo pomaljati glavu - draškajući maštu igranjem s rubom tabua iz kojega slijedi zločin, ali ne pokazujući više od donjega rublja - u FRCI (1974.) seks je sveprisutan. Zapravo nije: u glavnom je zapletu prilično sporedan, ali više nas od glavnog zapleta vuče sapuničasti podzaplet u kojemu detektiv Kling sumnja i pokušava dokazati kako ga žena vara, a u priči o robijašu koji tog istog Klinga kani koknuti obrću se kurve, radodajke i zatvorski seks. Hm, dovraga, jasno je onda zašto se sapunica našla u krimiću. Da ga podmaže. A da je podmazan, podmazan je. A da vuče, vuče. Štogod se drugo promijenilo, istom je ostala McBainova vještina da nas potegne u priču i da nas ništa drugo ne zanima no kako će završiti. Čak i kad slutimo da neće završiti dobro, to nas ne odbija, to nas vuče samo da još brže okrećemo stranice. FRKA nije velika literatura, ne znam bih li išta u njoj našao za drugo čitanje, ali je dobra priča. A dobra priča - koja nam pred očima oživi čitav jedan novi svijet, koja nas veže uz likove koji ne postoje - to nije mala stvar. Priča koja nam nahrani prazninu, glad našu ... Ne, to nije mala stvar. (mcn) |
- 12:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 16.12.2006.
Večer je pala ...
|
Iliti, u sklopu natječaja Večernjeg lista objavljena mi je priča. Ljetna, za zimske dane. Preporučam.:) |
- 18:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.12.2006.
Krimić počinje tamo gdje drama završava
(Ed McBain: DESET PLUS JEDAN (87. policijska postaja); preveo Željko Bijelić, Bookglobe, 2001.)Naročito se trudim, pišući ove prikaze, ne činiti to iz perspektive nekoga tko i sam piše. Što ja pišem i kako bih ja nešto napisao irelevantno je za prikaz, premda je vjerojatno neralno očekivati da se moje sklonosti i predrasude neće o konačnom tekstu vidjeti te, možda, iritirati. Uostalom, razlog za pokretanje bloga ovoga i jest bio u tome da se natjeram čitati sve i svašta kako bih vidio što se sve radi ili se radilo, koje su mi mogućnosti kao piscu, koja su mi vrata otvorena, koja zatvorena. Zato ću ovaj put učiniti iznimku (ne znajući hoće li postati pravilo) i otvoriti tekst od tkoznakojem romanu Eda McBaina (bibliografija mu iznosi, sad sam guglao, oko 150 knjiga raznih) posve osobnim doživljajem: shvatio sam zašto ne pišem krimiće. Ne pišem krimiće jer dio mene sluti kako ih ne bih pisao dobro. Pišem znanstvenu fantastiku jer mislim da to dobro radim: mozak mi je užičen na taj jedan hladan, logičan, kritičan način koji je u osnovi gradnje i razgradnje mogućih svjetova. Ali za krimiće mi nedostaje osnovna kvaliteta: interes za stvaran svijet oko mene i ljubav za ljude. Ed McBain u tom pogledu rastura. DESET PLUS JEDAN, jedan od njegovih "proceduralnih" krimića, može se na prvi pogled činiti kao temeljito viđeno i prežvakano štivo: netko ubija ljude koji naizgled nemaju nikakve međusobne veze te je na paru detektiva da čačkajući po prošlosti pronađu poveznicu, a onda i otkriju ubojicu (spasivši barem jednu, ako ne i dvije žrtve s desetoročlanog popisa za odstrijel). Može se činiti tako, to jest, sve dok ne provjerimo godinu izlaska (1963.), ne proguglamo i ne ustanovimo kako je baš McBainova "87. policijska postaja" ishodišna točka silesije televizijskih serija smještenih u policijskim stanicama, serija koje u četrdeset godina po strukturi i zapletima nisu napredovale dalje od ulaštenih varijacija strukture koju je kasnih pedesetih smislio ovaj preimenovani Talijan. A u nekim su aspektima i slabiji. DESET PLUS JEDAN uspijeva, naime, probiti neuhvatljivu granicu između stereotipa (onoga što vidimo na televiziji) i arhetipova (onoga što vidimo na ulici). Jest, s preko četrdeset godina akumuliranih klišeja u našim prezasićenim sinapsama, mogli bismo u času dodijeliti glumca svakome od likova koje McBain izvodi pred nas (još bolje, tu igru možemo igrati po dekadama: tko bi glumio ovoga ili onoga da je knjiga adaptirana u šezdesetima, sedamdesetima, osamdesetima, danas ...), ali dojam je kako je McBain zaista otkrio toplu vodu prije bilo koga drugoga: nemajući od koga prepisivati, izmislio je formulu pripovjednog formata koje se i danas policijski krimići drže i, zato što nije znao da je formula, uspjelo mu je i nakon sveg ovog vremena biti svjež čak i kad znamo kakav rasplet slijedi. Uvijek je tu neka rečenica, neko opažanje, zbog kojeg shvatimo kako pred nama nije samo "pisac krimića" koji popunjava praznine u naučenom obrascu, već pravi pisac koji u rešeto krimića ulijeva smjesu svega što ga frustrira i veseli, svega što pomisli kad pogleda kroz prozor ili otvori novine. (Ponekad mislim da je žanrovima najviše naudilo kad smo ih u geekdomu počeli shvaćati toliko ozbiljno da ih pamtimo i kanoniziramo - to ih je okovalo u pravila, oduzelo im feniksoliku sposobnost da se preporode u trivijalni bijeg za nove generacije. Ne znam je li McBain pisao da bude zaboravljen, ali vjerujem kako nije pisao da bi bio imitiran. Bila imitacija "najiskrenija laska", pitanje je koliko laska laskanome stvarno laska, a koliko, možda, straši.) Te tako, kad već ne možemo zaboraviti najbolje stranice prošlosti žanra, onda se možemo makar s vremena na vrijeme podsjetiti na njih. Kako bi imitatori znali da znamo i kako bismo si dozvolili dva-tri sata izvorno nadahnute lagane zabave. (mcn) |