Blogov kolac
četvrtak, 28.12.2006.
Malo seksa za kraj godine ...
(Yvonne Knibiehler: SEKSUALNOST KROZ POVIJEST; "La sexualité et l'histoire", prevela Vesna Lisičić, AGM, 2004.)Ali stvarno, stvarno malo. Dio greške je na nakladniku koji je ovu zbirčicu napabirčenih eseja bombastično okrstio historiografski zvučećim naslovom. Izvorno ime knjige - "Seksualnost i povijest" - puno je bliže površnom autoričinom karakteru, digresivnom joj diskursu. No, i samu autoricu treba kamenovati (makar riječima) jer se u uvodniku par puta krsti povjesničarkom dok se u knjizi bavi pamfletaštvom i agitacijom, a sva joj se stručna erudicija sastoji od stare Grčke, nešto malo humanizma i renesanse, te povijesti francuske književnosti. Književnost jest odraz svoga vremena, ali potkrepljivati svaku svoju tvrdnju proizvoljnim citatima samo i isključivo iz beletristike historičarski je neozbiljno, iako vrlo (dodajem neargumentirano) francuski. Ali argumentirajmo, argumentirajmo ... Evo odlomka karakterističnog za Knibiehleričin pristup (str. 126): "Valjalo bi za usporebu ispričati povijest brade i bradonja. Ona bi osvijetlila stanovite dimenzije i varijacije muške dominacije. 'Svemoć je tamo gdje je brada' kaže Chrysale. No, ako se Karlo Veliki dičio 'kitnjastom bradom', zauzvrat su Luj XIV. i Napoleon I. bili obrijani. Među bradonjama 1970-ih godina većina je za sebe tvrdila da su feministi. Samsonova je snaga počivala u njegovoj kosi. Luj XIV. držao je da bujna kosa izražava nadmoć pa je nosio veličanstvene vlasulje. Na svoj način, buntovni su mladići tijekom 1970-ih potvrđivali svoju slobodu puštajući da im kosa pada do ramena, jer je vojska novake šišala nakratko kako bi naglasila njihov ulazak među odrasle. A skinheadsi su pak izabrali taj način da potvrde svoju muževnost i politička uvjerenja. Ćelavost se ponekad tumači kao znak intenzivne seksualne aktivnosti. Za utjehu? Ukratko, lijepo polje za istraživače." To je historičarka? TO je historičarka? Naša draga Yvonne ne uspijeva ni dvije rečenice s istim likom održati na okupu, a usudi se tvrditi kako je nešto osvijetlila? Ništa do li sebe, bojim se, jer njoj je znak dominacije i kad se muški šišaju i kad se ne šišaju pa čak i kad su feministi. Usto si dozvoljava i čisto nehistoričarsko podjebavanje ćelavih, a na kraju pere ruke prepuštajući "polje" istraživačima. I tako to ide kroz cijelu knjigu s tim da joj moram priznati iznimnu lukavost: svaka njezina rečenica stoji (kao činjenica ili opće mjesto) i niti se jedna ne može sama sa sebe osporiti. No, zajedno one ne čine ono što bi rečenice u svakom (nekmoli historičarskom) tekstu trebale činiti: ne vode nas od premise zaključku. Ne! Yvonnica nas zaključkom (muška dominacija) našopa na početku i onda glasno i napasno lupeta s katedre očekujući da ćemo pokleknuti pred njezinim bijesom, njezinom emocijom i prihvatiti da je u pravu samo da bi prestala govoriti. To nije historičarka; to je političarka, rospija, pitbulova kuja. (Priznajem: poglavlja ove knjige pisana su za predavanja i kolokvije, otuda valjda stil. Svejedno, ovdje je na djelu demagogija, a ne pedagogija.) Evo još jednog lijepog odlomka (str. 154.) "Posebno su otrovni stripovi - Tintin, Lucky Luke, Asterix - koji ismijavaju žene i izražavaju seksizam koji se graniči sa ženomrstvom. Usto se, od 1980-ih godina, umnožavaju pornografski stripovi u kojima se žene bičuje, siluje, muči. Čitatelji stripova su, kao što je poznato, uglavnom muškarci." Uh. Sad, svi vi valjda znate da su meni stripovi dragi, ali nisam zato popizdio. Popizdio sam zbog manjka konteksta. Kontekst prve rečenice jest da su stripovi u pitanju (nastali 1929., 1945., 1956.) kreirani u razdoblju kada je strip rađen "za dječake". A dječake, draga Yvonne, djevojčice uglavnom ne zanimaju dok ih ne puknu hormoni. Za djevojčice - osim za možda jednu lijepu i neke zamjene za napasne majke - u stripovima za dječake nema mjesta. "Ismijavanje", pak, gdje ste ga vidjeli? "Ženomrstvo"? Vičete li opet, nadajući se uvjeriti nas snagom glasa, prije nego snagom argumenata? A to s pornografijom vam je isto krasno dokumentirano. Niti je pornografija stvar osamdesetih, niti su scene u kojima se "žene bičuje, siluje, muči" specifičnost stripova, niti su - parafrazirajmo Alana Moorea - tu uopće u pitanju žene. To su crteži, to su likovi, to je fikcija. Za nekoga tko toliko citira fiktivne likove možda je normalno da ne vidi razliku, ali ostatak je čovječanstva razlike, nadam se, svjestan. (A dok bih se složio da stripove većinom čitaju muškarci, ne bih se složio da isključivo muškarci konzumiraju pornografiju. Da ste historičarka a ne aktivistica, draga Yvonne, istražili biste malo to prije no progovorite.) I tako dalje. Na stranici 201., na primjer, opisujući ustroj nekog prošlog društva kojeg ne odobrava, Yvonne uspijeva da joj svaka rečenica koja bi trebala biti faktografska zvuči kao osuda. Kad joj se, pak, ne da baviti faktografijom onda zaziva opća mjesta (briljantno mi je njezino pozivanje na izvore sa stranice 219: jedni kažu ovo, drugi ono, jedni misle, drugi misle ...) ili mjesta s kojima se nitko neće požuriti posvađati jer diraju u prihvaćenu moralnu indignaciju (str. 179: "Treba spomenuti i pornografiju: video-kasete su popularizirale neke vrste seksualnih igara koje se muževi ne usuđuju predložiti svojim suprugama, ali koje traže od prostitutki.") te tako i draga Yvonne, ponavljajući ih (glasno), ostaje pred nama - i svakako pred sobom - naizgled neupitna. Al' najdraža mi je kad ne pazi pa joj stavovi procure na sve pore. Kad priča o etničkom čišćenju na našim prostorima (str. 182) ona se - ma da! - zgraža nad činjenicom čišćenja samog, ali zaključna rečenica pokazuje što nju stvarno boli: "Zapadne su feministice prenerazili ti događaji koji su, na neki način, pokazali krhkost njihovih posljednjih pobjeda." Rado se Yvonne, nagađam, sjeća seksualne revolucije (koja ju je dohvatila u njezinim srednjim četrdesetim) pa je veliča: "Zahvaljujući njoj, procvao je užitak; svatko može neskriveno proživljavati svoju seksualnost, potvrđivati svoje pravo na želju i zadovoljstvo." (str. 211), ali samo dok je pravo na želju žensko; svako je muško potvrđivanje prava na želju, jasno, "dominacija" ili "sexual harassment". No, najnajbolji mi je taj njezin feminizam koji nije tu zbog žene već zbog ideje: "Ukratko, prokreacija uz medicinsku pomoć baca jasno, okrutno svjetlo na divlju, slijepu i žarku žlju, na ludilo nekih žena, vječnih sudionica vlastite podčinjenosti. Svaki muškarac i žena znaju da moraju računati s iracionalnim, da ponekad treba braniti žene od njih samih." (str. 215). To kad se nekoga mora braniti od njega ili nje same poznata je logika, ali nisam siguran da bih je asocirao u prvom redu s feminizmom. Možda s fašizmom. Uh, dobro je bilo ponovo se naljutiti na knjigu ... na trenutak sam se bojao da mi je sva lektira ravna kao voda. Ali, kakva je dakle knjiga sama po sebi, vama koji biste je čitali iz razonode i briga vas za historiografiju i argumentiranost? Okej je za pročitat: ima zabavnih štikleca koje možda niste čuli, iako im je kontekst upitan; ignorira li se autoričin agresivan stav, može se ponešto i naučiti. Iako, ne o seksu: ovo je gnjevna knjiga o položaju žene kroz stoljeća; sociopolitičkom položaju, onom koji se ne nalazi u ilustriranoj Kamasutri. (mcn) |