Blogov kolac
nedjelja, 17.12.2006.
Sapunica počinje tamo gdje krimić završava
(Ed McBain: FRKA (87. policijska postaja); "Heat", preveo Mario Jović, Bookglobe, 2001.)Nije istina, osjećam potrebu spomenuti, kako već mjesecima ništa novo ne čitam! Imam tu, na stolu, između ostalog nereda, najmanje tri ili četiri pročitane knjige - neke od kojih su me iziritirale, neke koju su me oduševile - ali mi jednostavno na kraju dana, od silnih gluposti i potrebitosti kojima se bavim, ne ostane dovoljno mozga ni volje za pisanje. Napisati pošten "dnevnik čitanja" ne znači, naime, samo udariti recku u boju protiv nepročitane ukupnosti svjetskoga štiva (tri 'iljade obavljeno, još tri 'iljade puta toliko čeka), ne znači prepričati sadržaj ni proguglati pa prepisati štiklece o piscu. Napisati pošten "dnevnik čitanja" znači vlastitom čitatelju vlastitim sredstvima prenijeti doživljaj pročitanog. Ed McBain, dakle, po drugi put u vašem gradu. Emocija: glad. Bio je to tako neki dan u kojem sam imao tri-četiri stvari za obaviti u Gradu (jes', živim na Trešnjevci, petnaest minuta trajvanom od Centra, ali Centar mi je mentalno dalek k'o da živim na Marsu pa ga zovem Gradom) i sve je to teklo razumno brzo (donekle i zato što sam bar jednu od stvari zaboravio obaviti) pa sam imao vremena ući u dvije striparnice i dva antikvarijata. I naravno da nikad ne izađem, ako si mogu pomoći, a da nešto ne kupim. Po mogućnosti jeftino i lako, samo da se ima, samo da se nosi. I onda, pune torbe o ramenu (moja kriva kralježnica već automatski kompenzira tu težinu, kad nemam punu torbu teturam poput pijanca), još zastanem kod "bukinista" u Savskoj, pod željezničkim nadvožnjakom, i ubodem još dva stripa i jednog McBaina za, redom, osam, osam i deset kuna. Glad. Glad za brzim zalogajem. Glad, simbolično, za mladošću kad se sve čitalo brzo, ne zato što smo čitali brže već zato što su dani bili puni vremena koje ni na što drugo nije trebalo utrošiti? Glad, u svakom slučaju, zbog koje sam od svega kupljenog, nakon obaveznog listanja, uzeo baš McBaina, samo da pogledam, onda možda još jedno poglavlje, onda "gdje je taj kauč, jeb'o sve, hoću ovo završiti radije nego - kako se ono kaže - Boga gledati." Glad. FRKA je, ako išta, nešto slabiji krimić od na ovom mjestu već rezenziranog McBaina. Nije loš, daleko od toga, ali McBainu se ovdje (jedanaest godina nakon prošlog romana) dogodilo ono što se svim uspješnim serijalima dogodi: zaplet, ubojstvo, procedura ... postali su samo dio knjige, kao drugi su se dio nametnuli osobni životi detektiva. Uvezani u krimi-ruho, da, ali kleta se sapunica, taj najrealističkiji od svih žanrova, uvukla i u drago nam eskapističko ruho rješivih zločina. Jedanaest godina razmaka vidljivi su i u pristupu: dok je u "Deset plus jedan" (1963.) seks počeo pomaljati glavu - draškajući maštu igranjem s rubom tabua iz kojega slijedi zločin, ali ne pokazujući više od donjega rublja - u FRCI (1974.) seks je sveprisutan. Zapravo nije: u glavnom je zapletu prilično sporedan, ali više nas od glavnog zapleta vuče sapuničasti podzaplet u kojemu detektiv Kling sumnja i pokušava dokazati kako ga žena vara, a u priči o robijašu koji tog istog Klinga kani koknuti obrću se kurve, radodajke i zatvorski seks. Hm, dovraga, jasno je onda zašto se sapunica našla u krimiću. Da ga podmaže. A da je podmazan, podmazan je. A da vuče, vuče. Štogod se drugo promijenilo, istom je ostala McBainova vještina da nas potegne u priču i da nas ništa drugo ne zanima no kako će završiti. Čak i kad slutimo da neće završiti dobro, to nas ne odbija, to nas vuče samo da još brže okrećemo stranice. FRKA nije velika literatura, ne znam bih li išta u njoj našao za drugo čitanje, ali je dobra priča. A dobra priča - koja nam pred očima oživi čitav jedan novi svijet, koja nas veže uz likove koji ne postoje - to nije mala stvar. Priča koja nam nahrani prazninu, glad našu ... Ne, to nije mala stvar. (mcn) |