(Ed McBain: DESET PLUS JEDAN (87. policijska postaja); preveo Željko Bijelić, Bookglobe, 2001.)
Naročito se trudim, pišući ove prikaze, ne činiti to iz perspektive nekoga tko i sam piše. Što ja pišem i kako bih ja nešto napisao irelevantno je za prikaz, premda je vjerojatno neralno očekivati da se moje sklonosti i predrasude neće o konačnom tekstu vidjeti te, možda, iritirati. Uostalom, razlog za pokretanje bloga ovoga i jest bio u tome da se natjeram čitati sve i svašta kako bih vidio što se sve radi ili se radilo, koje su mi mogućnosti kao piscu, koja su mi vrata otvorena, koja zatvorena.
Zato ću ovaj put učiniti iznimku (ne znajući hoće li postati pravilo) i otvoriti tekst od tkoznakojem romanu Eda McBaina (bibliografija mu iznosi, sad sam guglao, oko 150 knjiga raznih) posve osobnim doživljajem: shvatio sam zašto ne pišem krimiće.
Ne pišem krimiće jer dio mene sluti kako ih ne bih pisao dobro. Pišem znanstvenu fantastiku jer mislim da to dobro radim: mozak mi je užičen na taj jedan hladan, logičan, kritičan način koji je u osnovi gradnje i razgradnje mogućih svjetova. Ali za krimiće mi nedostaje osnovna kvaliteta: interes za stvaran svijet oko mene i ljubav za ljude.
Ed McBain u tom pogledu rastura. DESET PLUS JEDAN, jedan od njegovih "proceduralnih" krimića, može se na prvi pogled činiti kao temeljito viđeno i prežvakano štivo: netko ubija ljude koji naizgled nemaju nikakve međusobne veze te je na paru detektiva da čačkajući po prošlosti pronađu poveznicu, a onda i otkriju ubojicu (spasivši barem jednu, ako ne i dvije žrtve s desetoročlanog popisa za odstrijel). Može se činiti tako, to jest, sve dok ne provjerimo godinu izlaska (1963.), ne proguglamo i ne ustanovimo kako je baš McBainova "87. policijska postaja" ishodišna točka silesije televizijskih serija smještenih u policijskim stanicama, serija koje u četrdeset godina po strukturi i zapletima nisu napredovale dalje od ulaštenih varijacija strukture koju je kasnih pedesetih smislio ovaj preimenovani Talijan. A u nekim su aspektima i slabiji.
DESET PLUS JEDAN uspijeva, naime, probiti neuhvatljivu granicu između stereotipa (onoga što vidimo na televiziji) i arhetipova (onoga što vidimo na ulici). Jest, s preko četrdeset godina akumuliranih klišeja u našim prezasićenim sinapsama, mogli bismo u času dodijeliti glumca svakome od likova koje McBain izvodi pred nas (još bolje, tu igru možemo igrati po dekadama: tko bi glumio ovoga ili onoga da je knjiga adaptirana u šezdesetima, sedamdesetima, osamdesetima, danas ...), ali dojam je kako je McBain zaista otkrio toplu vodu prije bilo koga drugoga: nemajući od koga prepisivati, izmislio je formulu pripovjednog formata koje se i danas policijski krimići drže i, zato što nije znao da je formula, uspjelo mu je i nakon sveg ovog vremena biti svjež čak i kad znamo kakav rasplet slijedi. Uvijek je tu neka rečenica, neko opažanje, zbog kojeg shvatimo kako pred nama nije samo "pisac krimića" koji popunjava praznine u naučenom obrascu, već pravi pisac koji u rešeto krimića ulijeva smjesu svega što ga frustrira i veseli, svega što pomisli kad pogleda kroz prozor ili otvori novine.
(Ponekad mislim da je žanrovima najviše naudilo kad smo ih u geekdomu počeli shvaćati toliko ozbiljno da ih pamtimo i kanoniziramo - to ih je okovalo u pravila, oduzelo im feniksoliku sposobnost da se preporode u trivijalni bijeg za nove generacije. Ne znam je li McBain pisao da bude zaboravljen, ali vjerujem kako nije pisao da bi bio imitiran. Bila imitacija "najiskrenija laska", pitanje je koliko laska laskanome stvarno laska, a koliko, možda, straši.)
Te tako, kad već ne možemo zaboraviti najbolje stranice prošlosti žanra, onda se možemo makar s vremena na vrijeme podsjetiti na njih. Kako bi imitatori znali da znamo i kako bismo si dozvolili dva-tri sata izvorno nadahnute lagane zabave.
(mcn)
Post je objavljen 04.12.2006. u 12:18 sati.