|
KNJIŽARA
RASPRODAJA DO JAJA!
Biblioteka SFERA:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)
Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta
Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo
Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice
Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu
Dalibor Perković: Preko rijeke
Zoran Pongrašić: Čuvari sreće
Zoran Vlahović: Frulaš
Milena Benini: Jednorog i djevica
Goran Konvični: Jeftine riječi
Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi
Danilo Brozović: Zeleno sunce, crna spora
***
Sferakonski niz:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)
10. Zagreb 2094 (ur. T. Jambrišak et al.)
11. Kap crne svjetlosti (ur. T. Jambrišak et al.)
13. Trinaesti krug bezdana (ur. T. Jambrišak et al.)
***
Živko Prodanović: Roboti u ratu (SF haiku) (20 kn, pt 10 kn)
Irena Rašeta (ur.): blog.sf (20 kn, pt 10 kn)
Irena Rašeta (ur.): Bludućnost (20 kn, pt 10 kn)
Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg (50 kn, pt 10 kn)
AD ASTRA, antologija hrvatskog SF-a (200 kn, pt 10 kn)
Kontakt: darko /at/ mentor /./ hr
|
Blogov kolac
srijeda, 31.05.2006.
Macan čita po partijskoj dužnosti (6): RASPRAVLJANJE O UKUSIMA
Još jedna repriza iz neke davne FUTURE (vrijedi napomenuti kako se nova FUTURA pojavila na svim kioscima na kojima se pojavljuje). Također je nužna i nova full disclosure opaska: Istrakon je i nakon ove recenzije nastavio s objavljivanjem godišnjih zbirki (jedne sam godina i ja pobijedio) te je ove godine izašla peta. Zoran Krušvar je ispunio obećanje zadano debijem. Sunce sja nakon tri dana kiše. Sve je lijepo.
(Tvar koja nedostaje, zbirka kratkih SF i fantasy priča Istrakon 2002, uredio Davor Šišović; izdali Pučko otvoreno učilište Pazin i Udruga za promicanje SF-a i fantasya "Albus", 2002.)
Triput hura za Zorana Krušvara!
Bilo bi i četvrto hura, no nakon što sam pročitao Zoranove tri odlične ili vrlo dobre priče ("Igra", "Dvoboj", "Pripovjetka") u zbirci Tvar koja nedostaje, "Noćnigrad" mi je odzvučao pomalo nedovršen, fina ideja o društvu kojeg su sagradili marginalci zaustavljena je tu na razini skice, zbog zadane dužine svedena je na dosjetku. Ali, zato su prva tri Krušvarova rada pravi hat-trick čitalačkog gušta, rijedak biser istinske duhovitosti! U "Igri" susrećemo tako skupinu Orka koji se kroz igru uloga bezuspješno pokušavaju uživjeti u ljudske školarce ("'Perice, nalaziš se u učionici iz matematike. Učiteljica je napisala na ploču zadatak, jednadžbu s dvije nepoznanice. Sva djeca saginju glave i nadaju se da učiteljica neće prozvati baš njih. Što ti radiš?' 'Ja skačem na nju i lomim joj vrat.'"); u "Dvoboju" rat za otcijepljenje Istre kulminira sukobom dvaju kibernetičkih divova - hrvatskog Regoča i istarskog Velog Jože - a "Pripovjetka" je zabavan obračun s propozicijama samog Istrakonskog natječaja.
Natječaja, sad se s pravom pitate, na kojem je Krušvar posve sigurno, kad je tako izvrstan, pobijedio?
Začudo, ne. I to ne zato što bi ostale priče bile izvanrednije i vrsnije, već stoga što su - kakvo drugo objašnjenje postoji? - suci pomjerili pameću.
No, krenimo redom. Tvar koja nedostaje u svakom je slučaju vrijedno izdanje i novi plod sve agilnijeg istarskog fandoma koji je pored Istrakona zaslužan i za dane Julesa Vernea u Pazinu. Sama zbirka rezultat je vrlo dobrog odziva (57 pripovjetki) hrvatskih autora na lani raspisan natječaj za priču od 3 do 5 kartica. Točno trećina pristiglih priča uvrštena je u zbirku što je o Istrakonu 2002. i objavljena, puna novih imena i starih motiva.
Nagrađene su tri pripovjetke: "Ruhtakh" Raula Jereba, "Tužna madona" Marine Jadrejčić i "Uživajte!" Velimira Rodića. Od njih, samo je krasna vinjeta o roditeljskoj ljubavi i žrtvi Marine Jadrejčić zaista i zaslužila da bude nagrađena. Preostale dvije su, da ne cifram previše - jednostavno loše. Jedna je prebalava, druga prestara.
Rodićev "Uživajte!" vraća nas tako u stare, loše dane Siriusa kad su domaći pokušaji vrvjeli baš ovakvim blagonaklono poučnim prispodobama o tome kako će nas u budućnosti neka prosvijetljena bića sažalijevati zbog svih grešaka koje smo počinili, a naročito poradi grijeha otuđenja od matere nam prirode. Izlizano, pisano kako odrasli misle da treba pisati za djecu i iznad svega - dosadno. Namjera autora neka je i dobra, ali od dobrote u literaturi nema kruha.
Jerebov "Ruhtakh" tematski je svježiji i u skladu je s akcionim fantasy trendovima. Međutim, ova priča koja kvazisrednjovjekovna post-tolkienovska klanja pokušava prikazati iz perspektive vječnih negativaca Orka (Orci su, izgleda, u modi: ima ih Krušvar, u zbirci se njima bavi i Žmirić, a životom jednog Orka bavi se i Kristijan Novak u noveli iz ovogodišnje sferakonske zbirke Alternauti) pokazuje simptome iste boljetice kao i prošlog mjeseca recenzirani Janjanin: medijske ispranosti mozga. Jerebova priča, naime, nije priča! To je akcijska sekvenca u kojoj sedmorica Orka, nerazaznatljivih zbog karakterizacije na razini role-playinga (Korshnak je dobar mačevalac), kreću osloboditi osmog i pritom prolaze kroz niz iz filmova prepisanih sukoba. Jednom oslobođen, osmi se osveti svojim tamničarima i - gotovo. Nema poante, nema svrhe, ni u ludilu nema ljepote pisanja, uživanja u riječi ili rečenici, nema originalnog dijaloga, ni misli vrijedne spomena (okej, simpatično je što patuljke zove Bradama, a vilenjake Ušima). Što su suci htjeli poručiti prvonagradivši Jereba, ne znam, ali meni to glasno viče o neshvaćanju biti književnosti, o njezinu sramnu unazađenju u sluškinju jeftinih uzbuđenja holivudske tvornice mentalnih žvaka.
Što je neoprostivo, pogotovo kad na stranicama Tvari koje nedostaje imamo puno vrijednije kandidate za nagradu. Krušvara na stranu, u zbirci nalazimo vrlo fino napisano "Sjecište krivulje beskonačnosti" Jasmine Blažić, dobre iako s previše riječi ugušene priče dvojca Grgorinić/Rađen (u "Korektoru povijesti", na primjer, suvišna je čitava prva stranica), pošteno odrađenu staru ideju u "Provodu" Marija Kovača, minijature Zorana Žmirića kojima bi malo (pa još malo) poliranja dobro došlo da istaknu sjaj izvornih zamisli, pa čak i "Srijedu uvečer, dan za loto" Nina Sorića, iako je riječ o priči koja je pokleknula od previše htijenja na premalo prostora.
S toliko spomena vrijednih pripovjetki, Tvar koja nedostaje ne može, reći ćete, biti loša zbirka. I ja ću se složiti s vama. Najveća, jedina zapravo, mana prve istrakonske zbirke jest neopravdano isticanje Jereba. Meni, koji knjige čitam od početka prema kraju, nerviranje nakon probijanja kroz "Ruhtakha" zamalo je ogadilo cijelu zbirku. Čitao sam je potuljen i mrgodan i tek me Krušvar, tamo negdje oko polovice, razveselio, podigao i naveo da ga čitam više puta, prvo za sebe, a onda naglas, svakome tko je htio slušati. I da ni zbog čega drugog nije valjala, Krušvarovim SF debijem Tvar bi opravdala svoje postojanje.
Srećom, Tvar će se, kako se čini, moći podičiti još jednom zaslugom. Istranima se svidjelo izdavaštvo pa su već raspisali nov natječaj za priče od 3 do 5 kartica, a rezultati će, budu li bar na razini ovogodišnjih, 2003. biti ukoričeni u novoj zbirci. Time će Tvar, jer ja u odziv ne sumnjam, postati i kamen temeljac (kako prikladno, pogleda li se dizajn Tvari) jedne vrijedne tradicije, dobrodošao nov glas hrvatskog (do odcijepljenja) SF izdavaštva.
Pa makar sucima ni dogodine ne bili svi doma.
(mcn)
|
četvrtak, 25.05.2006.
Bez utjehe čudovišta
(Stephen King: DJEVOJČICA KOJA JE OBOŽAVALA TOMA GORDONA; (izvornik: "The Girl Who Loved Tom Gordon", prevela Božica Jelušić), Algoritam/Jutarnji, 2006.)
Sjećam se diskusije o horroru s neke od večera u angulemskoj pizzeriji. Sad, pizza nije nužno hrana koju bih vam preporučio kao jelo u Francuskoj, ali kad se na festivalima okupi veće društvo onda se mjesto za večeru ne bira po kulinarskim dometima već po veličini stola i hrani koja neće nikoga apriori odbiti. Dakle, angulemski festival i nas brat-bratu dvadeset i nešto, toliko da nas je četvoro (Tanja i ja te Gene i Kate) i uz spojene stolove završilo za jednim manjim, a Kate i ja nekako u priči o horroru. Vjerojatno zato što je horror Katina pasija (usprkos činjenici što je Kate sveučilišna profesorica: u Americi je masu takvih profesora koji su svoj hobi ili žanrovski interes podigli na akademski nivo pa ga i podučavaju, s obzirom da su kurikulumi prilagodljivi i prije svega prilagođeni zabavljanju studenata ... Znate kako na pojedinim sveučilištima budućnost profesure ovisi o ocjenama koje vam daju studenti? Pa se vi usudite tražiti odviše od njih!), a ja sam ponešto čitao pa hajde, pričamo.
I nema veze, razgovori za večerom kao razgovori za večerom ... Kate se ustobočila kako je Clive Barker jedino od horrora što će nadživjeti svoje vrijeme, ja sam se pomalo zalagao za Stephena Kinga, a onda smo se maknuli na neke druge, još manje zapamtljive teme. No, to je zanimljivo (premda možda samo piscima) pitanje: što nadživljava svoje vrijeme? Posve je moguće, ostanimo unutar horrora, da će to biti Barkerova posve osebujna imaginacija usprkos tome što se meni većina njegovih priča raspada na kraju ... No, da li je moguće da to bude i King (koji nije nevin glede raspadajućih svršetaka)?
Stephen King je, po meni, jedan od najboljih realističnih pisaca današnjice. To što piše horror, pomoglo mu je da se izdvoji, da ga se izdigne, a ujedno ga je i sputalo. Ovaj člančić ne pretendira na sustavnu analizu Kingova djela, jer sam od svega pročitao možda četvrtinu, ali Kingova djela kojima se najviše divim - nastupna Carrie ili Zelena Milja - imaju u sebi tek trunčicu natprirodnog ili ga - novele The Body ili Apt Pupil - nemaju uopće. U njima on opisuje horror bez utjehe čudovišta: čiste užase koje ljudi čine jedni drugima; čisti strah od svega što nas okružuje.
DJEVOJČICA KOJA JE OBOŽAVALA TOMA GORDONA ubraja se u tu skupinu. DJEVOJČICA je, sa svojih stopedeset stranica, za blagoglagoljivog Kinga gotovo kratka priča, a smještena je u njegov dragi Maine kojega opisuje s osjećajem za detalj zbog kojeg sam ga se usudio nazvati onime čime sam ga nazvao na početku prethodnoga odjeljka. U DJEVOJČICI ne postoji ništa natprirodno, već nas plaši baš ono prirodno: gradsko se dijete izgubilo u šumi, sašlo sa staze, odlutalo van putova potrage, izgubilo se među stršljenovima, potopljenim dolinama i otrgnutim jelenjim glavama samo s walkmanom i jednom prikazom umjesto utjehe.
Sto pedeset stranica DJEVOJČICE piju se kao voda. Moje divljenje Kingu proizlazi, između ostaloga, iz skoro savršene "nevidljivosti" njegova teksta. On ne želi da mu primijetimo rečenicu i, kad mu to uspije, mi zaista čitamo poput djece: nošeni pričom i nesvjesni proze koja je na nas bacila te čini*. Kad se priča zahukta (nakon što smo odradili televizijski moment neskladne obitelji koju će ova tragedija zbližiti - da, Kingov populistički pristup ima svojih mana), kad u šumi ostanemo sami s devetogodišnjom Trishom i nečim što nas promatra iz gustiša, onda smo u šapama najvještijeg pripovjedača današnjice, pisca bestselera koji taj status nije postigao samo vještim sklapanjem zapleta (jer, hm, zapleti mu i nisu uvijek vješti - u paklu će ga gađati svršetcima The Standa i Ita), već vještinom da proživi emociju koju piše i da nam je prenese.
Početak i kraj DJEVOJČICE su funkcionalni, ali nebitni. Trebala nam je obitelj kao razlog što je Trisha zalutala, obitelj je trebalo i rasplesti. Ali sredina - glad, umor, halucinacije, devetogodišnje dijete koje razmišlja i prihvaća smrt - tako su dobro napisani i tako su jaki da vrijede svake preporuke. Vrlo dobra knjiga vrlo dobrog pisca. A hoće li ga nadživjeti?
Hoće.
Ako je budemo čitali.
(mcn)
* Prijevod Božice Jelušić prenosi tu vještinu vrlo dobro do izvrsno. Još samo kad bi se okanila fusnota koje razbijaju, razbijaju, razbijaju čaroliju jedinstvenosti teksta - neka ova fusnota posluži kao primjer. Vrstan bi prijevod, nekako mi se čini, kao i svaki vrstan tekst, svoj research trebao učiniti nevidljivim.
|
nedjelja, 07.05.2006.
Jedna na brzaka
(John Shirley: HELLBLAZER: WARLORD; Pocket Star Books, 2006.)
Na šezdeset i trećoj stranici ovog romana neki Morris zijevne na spomen Johna Constantinea, "hellblazera" iz naslova. U istome času zijevnem i ja te odložim knjigu da je više nikad ne nastavim čitati.
Ono, vjerojatno je nisam ni trebao kupiti budući da znam - znam! - kako su franšize u 111,11% slučajeva šajze, ali nekako nisam mogao odoljeti nadi da bi ovo moglo biti čitljivo šajze. S jedne strane, Hellblazer mi je draga franšiza (zbog izvorne inačice, stripovske; film nisam gledao), dok je s druge strane John Shirley stigao s najvišim preporukama iz redova horror-znalaca (valjda je najhvaljenije ime na vrlo dobrom DarkEcho sajtu). Pa, rekoh, 'ajde.
Zadnji put sam tako nešto napravio prije dvanaestak godina kada sam kupio jedan (ili dva?) romana Randalla Boylea iz Darkman franšize, opet zato što mi je prvi Darkman onomad bio zakon film te zato što je Edward Bryant u Locusu bio nahvalio Boylea kao mladu nadu horrora. Sjećam se da sam pročitao tog Darkmana ili dva (kako ne voljeti franšizu takvog imena s imenom kao mojim?) i da mi nisu bili loši, ali ni pretjerano zapamtljivi. Shirleyev WARLORD, pretpostavljam, ne razlikuje se puno od njih, ali je proteklih tucet godina promijenilo makar jedno: mene, koji danas imam puno manje strpljenja za prazne knjige.
Daklem, WARLORD je literarni šitajzler - zaplet, zaplet, zaplet, lažna drama, lažna misterija, lažni dijalozi, lažni likovi - nešto kao Ninđa romani, ali mrvu pretencioznije i u detaljima iritantnije (bi li arapski šejk baš razmatrao štetu koju mu čini duhan iz nargila?). I ne krivim Johna Shirleya koji je ugrabio priliku da ugrabi pare, i ne krivim nikoga kome su se romani svidjeli (jer ne čita svatko radi bogojavljanja, normalnim je ljudima čitanje razbibriga), ali mi je zanimljiva nuzpojava hvaljenja autora koji i nisu nešto posebno, samo zato što pišu naš žanr. U ovom slučaju horror, ali primjenjivo je i na bilo koju literarnu kliku po vašem izboru.
Mislim, normalno je da similis simili gaudet, ali kako to utječe na kredibilitet izvan kruga? Ne bismo li, pa ma koliko se u krugovima podržavali, ipak trebali znati tko koliko objektivno vrijedi? Neka Shirley, kad već njime ispirem usta, veseli hororaše, ali ne čini mi se da mu čine uslugu kada ga guraju u bijeli svijet (medijskih franšiza) kao svoga šampiona.
Jer ovaj se šampion olako dao nokautirati na petini knjige, već negdje tijekom treće runde.
(mcn)
PS Platio sam 50 čuna za ovu knjigu, ali je svaki fan Hellblazera koji traži novi fiks a ne vrhunsku literaturu može u dobrome stanju dobiti za 30 čuna, poštarina uključena...:)
|
subota, 06.05.2006.
Da li je dobro ono što nije loše?
(Michael Swanwick: PET RAKETA; Zagrebačka naklada, 2006.)
Majku mu, pročitao sam knjigu!
Dok dolazim sebi od šoka, neobavezna digresija (slobodno vam je, dakle, preskočiti ovaj odjeljak): pazite kako guštove pretvarate u poslove! Čitanje je meni uvijek bilo jedan od najvećih guštova (pogotovo kad se spoji, recimo, s velikom nuždom) i onda bude u čovjekovoj blasfemičnoj prirodi da poželi nešto poput "E, kad bih mogao samo to raditi do kraja života!" ili "E, kad bi me bar plaćali za ovo!". Te onda, kako je svemir rad urotiti se u korist jarke želje (reče Ralph Waldo Emerson) - ne zato što je dobar, već zato što je zajebant - to se i dogodi. Te sam tako prošlih četrdeset i pet dana proveo intenzivno čitajući i prečitavajući stvari po partijskom zadatku: nekih trinaest strip albuma (što prevodio, što lektorirao, pa korekture, pa korekture korektura dok ti strip na uši ne izađe), materijal za jedanaesti Q (na nekima od svih kioska), jednu redakturu bijednih soma i dvjesto kartica maestralne antologije hrvatske znanstvene fantastike u zadnjih tridest godina ("Ad astra", narudžbe na mail), jednu lekturu godišnje sferakonske zbirke ("Zagrob", narudžbe na mail) i još neke sitnije stvari ... Čitao sam kao blesav pa mi je, normalno, postalo zlo od čitanja i sve što sam dohvatio da pročitam pred spavanje bilo mi je - loše. 'Ajde što mi Houllebecq nije legao kad sam legao, to sam još bio sklon pripisati njemu ... Ili Pasinijeve budalaštine Pasiniju. Ali, da Jane Austen baš tako ne valja da ne mogu dalje od treće strane? Da Tolstoja ne pročitam više od dvije? Da esefu s mukom okrećem stranice? Da baš ništa, ništa ne vuče? Prezasićenost, to vam je ... Puna glava koncentrirano pročitanih slova i ne može se čitati ništa za opuštanje, zabavu ni blog. I onda, tek tjedan dana nakon SFeraKona i uz popriličnu sačmaricu pritisnutu uz potiljak uspjelo mi je pročitati knjigu - ne veliku, sto četrdeset lijepo spacioniranih stranica, ali knjigu - i evo kako napokon imam i pet minuta da zapišem nešto o njoj.
Ili da pišem o svemu drugome kako ne bih pisao o njoj. Jer autor je, Michael Swanwick, bio gost ovogodišnjeg SFeraKona i bio je simpa. Nije mi nadmašio Georgea Martina, ali nije bio hladan kao Walter Williams ni odbojan kao Lois McMaster Bujold. Ono, geek. I odmah sam požalio što nisam pročitao više njegovih stvari kako bih ga mogao pitati nešto suvislo. No, eto, nisam. Znao sam samo neke pričice (uglavnom ultra-kratke poput njegovih priča za svaki element iz periodnog sustava ili onih po ciklusu Goyinih grafika) koje su objavljene on-line, ali ni njih nisam baš "znao". Više sam se sjećao da sam ih pročitao, više sam se divio konceptu nego izvedbi.
Pa sam zato na SFeraKonu dohvatio PET RAKETA, taj dan (po lošoj, staroj tradiciji) izašlih ispod čekića Zagrebačke naklade i nimalo promoviranih. U idealnome svijetu bio bih ih uspio pročitati te večeri, ali sa SFeraKona se dolazi u bezbožnih 4 ujutro bolno svjestan da se za osam sati mora vratiti na isto mjesto, a mislim da nisam bio gotov ni sa prijevodom Riđobradoga. Te sam tako PET RAKETA završio tek ovaj utorak, kada je Swanwick trebao (ništa bez deadlinea) navratiti u SFeru pozdraviti se prije puta. Možda ću mu, mislio sam, imati nešto suvislo za reći.
Nisam.
S jedne strane, ja sam zaista tukac kad nekome treba reći nešto lijepo. Puno mi je lakše ljudima nabrajati njihove mane i propuste nego preko odrvenjelih usana prevaliti i najmanji kompliment. Zoran je Krušvar lijepo primijetio na Game Masterovu forumu kako sam toliko zabrazdio u svoju mizantropiju da sad i pozitivne prikaze (poput onoga slovenskoga fanzina Ad Infinitum) sad pišem kao da su negativni ... Enivej da, truo sam s komplimentima, uvijek sumnjam da će sugovornik/ca posumnjati kako se iza moje pohvale krije neka zadnja namjera pa ih odmah razoružam žestokim napadom kojemu je jedina namjera uvjeriti svakoga kako sam kreten.
S jedne strane me, dakle, to obuzdavalo da Swanwicku spomenem njegove priče (u PET RAKETA ih je - ta-damm! - pet), no s druge je tu bila činjenica da one u meni nisu pobudile iskreno oduševljenje.
Bile su ... okej. "Legije u vremenu" (je, prijevod Marija Jovića izveden je bez većih grešaka, ali tek s mikroskopskim udjelom mašte) imale su odličan početak, "Skerco s tiranosaurom" dobar lik, dok je "Pas je rekao vau-vau" načeo potencijalno izvrstan svijet kojemu mi se ne bi bilo bed vratiti, ali sve je to bilo, na neki način ... viđeno.
Dvije stvari treba tu spomenuti (je, idem u digresiju, ali ovu nemojte preskočiti jerbo je možda važna za razumijevanje nastavka teksta): jedna je priroda nagrade "Hugo", kojom je nagrađena svaka od ovih pet pripovjedaka, a druga je nešto što je Michael sam spomenuo na sferakonskome si predavanju. "Hugo" je, elem, jedna od dvije najbitnije anglosaksonske nagrade za SF-prozu. Druga je "Nebula" i nju dodjeljuju pisci jedni drugima. "Huga", pak, dodjeljuje publika, tj. onaj dio publike koji dođe na godišnju konvenciju Worldcon i koji je nešto pročitao (od 5-10.000 posjetitelja konvencije, Vulkanaca, Klingonaca i običnih geekova, nađe se od 6-800 glasača). Njihov ukus, vidljiv po tome što je spomenuta Lois McMaster višestruka dobitnica, trči pustolovnom, spektakularnom, klasičnom, čitljivom SF-u. A Michael je na predavanju spomenuo kako čita relativno malo SF-a jer je jednom uređivao ili priređivao nešto te se predozirao (razumijemo se, razumijemo), ustanovio koliko se toga ponavlja, došao do toga da, kad počne čitati priču, vrlo brzo zna kamo ide i kako će završiti.
I, jebiga, baš se to događalo meni čitajući ovih pet Swanwickovih nagrađenih priča. Sve su mi bile kao da sam ih čitao, sve su to bili poznati, klasični motivi (što su "Hugovi" glasači prepoznali i glasovima odobrili), sve priče već viđene. Sjedenje pred vratima iza kojih je drugi svijet, sivi ljudi, usamljeni astronauti što komuniciraju s golemom sviješću, vremenske petlje i dinosauri u turističke svrhe, murkokovski pošemerena kvaziretropostmehanička historija ... Sve viđeno i sve mi se - ma kako vješto napisano, a Swanwick je vješt - činilo slabijim od izvornika.
Znanstvenu fantastiku zovu "literaturom ideja" i mladom se gladnom umu lako navući na SF jer u njemu nalazi koncentrat promišljanja ljudskosti i budućnosti. Teška je to droga, ali se i na nju vremenom naviknemo i trnci koji nas prolaze uzimajući je više su sjećanje na nekadašnja uzbuđenja nego stvarni orgazmi.
PET RAKETA Michaela Swanwicka vrlo su dobre znanstveno-fantastične priče koje će vam biti to draže što ste manje žanra do sada čitali.
(mcn)
|
|
|
< |
svibanj, 2006 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv |
Što je BLOGOV KOLAC?
BLOGOV je KOLAC dnevnik čitanja, sa svime što to podrazumijeva. Čitanje je za mene intimna i emocijama nabita stvar te BLOGOV KOLAC ni ne pokušava biti objektivan već se trsi prije svega biti otvoren razgovor s upravo pročitanom knjigom. Kako sam sebi uzeo za pravo da kažem što god mislim i na koji god način, to je dopušteno i u komentarima. Malo koji se briše, i na malo koji se odgovara. Ne zanima me pretjerano dijalog. Moji intimni odnosi su, kako sam već rekao, s knjigama.
|
|