Blogov kolac
nedjelja, 07.05.2006.
Jedna na brzaka
(John Shirley: HELLBLAZER: WARLORD; Pocket Star Books, 2006.)Na šezdeset i trećoj stranici ovog romana neki Morris zijevne na spomen Johna Constantinea, "hellblazera" iz naslova. U istome času zijevnem i ja te odložim knjigu da je više nikad ne nastavim čitati. Ono, vjerojatno je nisam ni trebao kupiti budući da znam - znam! - kako su franšize u 111,11% slučajeva šajze, ali nekako nisam mogao odoljeti nadi da bi ovo moglo biti čitljivo šajze. S jedne strane, Hellblazer mi je draga franšiza (zbog izvorne inačice, stripovske; film nisam gledao), dok je s druge strane John Shirley stigao s najvišim preporukama iz redova horror-znalaca (valjda je najhvaljenije ime na vrlo dobrom DarkEcho sajtu). Pa, rekoh, 'ajde. Zadnji put sam tako nešto napravio prije dvanaestak godina kada sam kupio jedan (ili dva?) romana Randalla Boylea iz Darkman franšize, opet zato što mi je prvi Darkman onomad bio zakon film te zato što je Edward Bryant u Locusu bio nahvalio Boylea kao mladu nadu horrora. Sjećam se da sam pročitao tog Darkmana ili dva (kako ne voljeti franšizu takvog imena s imenom kao mojim?) i da mi nisu bili loši, ali ni pretjerano zapamtljivi. Shirleyev WARLORD, pretpostavljam, ne razlikuje se puno od njih, ali je proteklih tucet godina promijenilo makar jedno: mene, koji danas imam puno manje strpljenja za prazne knjige. Daklem, WARLORD je literarni šitajzler - zaplet, zaplet, zaplet, lažna drama, lažna misterija, lažni dijalozi, lažni likovi - nešto kao Ninđa romani, ali mrvu pretencioznije i u detaljima iritantnije (bi li arapski šejk baš razmatrao štetu koju mu čini duhan iz nargila?). I ne krivim Johna Shirleya koji je ugrabio priliku da ugrabi pare, i ne krivim nikoga kome su se romani svidjeli (jer ne čita svatko radi bogojavljanja, normalnim je ljudima čitanje razbibriga), ali mi je zanimljiva nuzpojava hvaljenja autora koji i nisu nešto posebno, samo zato što pišu naš žanr. U ovom slučaju horror, ali primjenjivo je i na bilo koju literarnu kliku po vašem izboru. Mislim, normalno je da similis simili gaudet, ali kako to utječe na kredibilitet izvan kruga? Ne bismo li, pa ma koliko se u krugovima podržavali, ipak trebali znati tko koliko objektivno vrijedi? Neka Shirley, kad već njime ispirem usta, veseli hororaše, ali ne čini mi se da mu čine uslugu kada ga guraju u bijeli svijet (medijskih franšiza) kao svoga šampiona. Jer ovaj se šampion olako dao nokautirati na petini knjige, već negdje tijekom treće runde. (mcn) PS Platio sam 50 čuna za ovu knjigu, ali je svaki fan Hellblazera koji traži novi fiks a ne vrhunsku literaturu može u dobrome stanju dobiti za 30 čuna, poštarina uključena...:) |