Blogov kolac
četvrtak, 25.05.2006.
Bez utjehe čudovišta
(Stephen King: DJEVOJČICA KOJA JE OBOŽAVALA TOMA GORDONA; (izvornik: "The Girl Who Loved Tom Gordon", prevela Božica Jelušić), Algoritam/Jutarnji, 2006.)Sjećam se diskusije o horroru s neke od večera u angulemskoj pizzeriji. Sad, pizza nije nužno hrana koju bih vam preporučio kao jelo u Francuskoj, ali kad se na festivalima okupi veće društvo onda se mjesto za večeru ne bira po kulinarskim dometima već po veličini stola i hrani koja neće nikoga apriori odbiti. Dakle, angulemski festival i nas brat-bratu dvadeset i nešto, toliko da nas je četvoro (Tanja i ja te Gene i Kate) i uz spojene stolove završilo za jednim manjim, a Kate i ja nekako u priči o horroru. Vjerojatno zato što je horror Katina pasija (usprkos činjenici što je Kate sveučilišna profesorica: u Americi je masu takvih profesora koji su svoj hobi ili žanrovski interes podigli na akademski nivo pa ga i podučavaju, s obzirom da su kurikulumi prilagodljivi i prije svega prilagođeni zabavljanju studenata ... Znate kako na pojedinim sveučilištima budućnost profesure ovisi o ocjenama koje vam daju studenti? Pa se vi usudite tražiti odviše od njih!), a ja sam ponešto čitao pa hajde, pričamo. I nema veze, razgovori za večerom kao razgovori za večerom ... Kate se ustobočila kako je Clive Barker jedino od horrora što će nadživjeti svoje vrijeme, ja sam se pomalo zalagao za Stephena Kinga, a onda smo se maknuli na neke druge, još manje zapamtljive teme. No, to je zanimljivo (premda možda samo piscima) pitanje: što nadživljava svoje vrijeme? Posve je moguće, ostanimo unutar horrora, da će to biti Barkerova posve osebujna imaginacija usprkos tome što se meni većina njegovih priča raspada na kraju ... No, da li je moguće da to bude i King (koji nije nevin glede raspadajućih svršetaka)? Stephen King je, po meni, jedan od najboljih realističnih pisaca današnjice. To što piše horror, pomoglo mu je da se izdvoji, da ga se izdigne, a ujedno ga je i sputalo. Ovaj člančić ne pretendira na sustavnu analizu Kingova djela, jer sam od svega pročitao možda četvrtinu, ali Kingova djela kojima se najviše divim - nastupna Carrie ili Zelena Milja - imaju u sebi tek trunčicu natprirodnog ili ga - novele The Body ili Apt Pupil - nemaju uopće. U njima on opisuje horror bez utjehe čudovišta: čiste užase koje ljudi čine jedni drugima; čisti strah od svega što nas okružuje. DJEVOJČICA KOJA JE OBOŽAVALA TOMA GORDONA ubraja se u tu skupinu. DJEVOJČICA je, sa svojih stopedeset stranica, za blagoglagoljivog Kinga gotovo kratka priča, a smještena je u njegov dragi Maine kojega opisuje s osjećajem za detalj zbog kojeg sam ga se usudio nazvati onime čime sam ga nazvao na početku prethodnoga odjeljka. U DJEVOJČICI ne postoji ništa natprirodno, već nas plaši baš ono prirodno: gradsko se dijete izgubilo u šumi, sašlo sa staze, odlutalo van putova potrage, izgubilo se među stršljenovima, potopljenim dolinama i otrgnutim jelenjim glavama samo s walkmanom i jednom prikazom umjesto utjehe. Sto pedeset stranica DJEVOJČICE piju se kao voda. Moje divljenje Kingu proizlazi, između ostaloga, iz skoro savršene "nevidljivosti" njegova teksta. On ne želi da mu primijetimo rečenicu i, kad mu to uspije, mi zaista čitamo poput djece: nošeni pričom i nesvjesni proze koja je na nas bacila te čini*. Kad se priča zahukta (nakon što smo odradili televizijski moment neskladne obitelji koju će ova tragedija zbližiti - da, Kingov populistički pristup ima svojih mana), kad u šumi ostanemo sami s devetogodišnjom Trishom i nečim što nas promatra iz gustiša, onda smo u šapama najvještijeg pripovjedača današnjice, pisca bestselera koji taj status nije postigao samo vještim sklapanjem zapleta (jer, hm, zapleti mu i nisu uvijek vješti - u paklu će ga gađati svršetcima The Standa i Ita), već vještinom da proživi emociju koju piše i da nam je prenese. Početak i kraj DJEVOJČICE su funkcionalni, ali nebitni. Trebala nam je obitelj kao razlog što je Trisha zalutala, obitelj je trebalo i rasplesti. Ali sredina - glad, umor, halucinacije, devetogodišnje dijete koje razmišlja i prihvaća smrt - tako su dobro napisani i tako su jaki da vrijede svake preporuke. Vrlo dobra knjiga vrlo dobrog pisca. A hoće li ga nadživjeti? Hoće. Ako je budemo čitali. (mcn) * Prijevod Božice Jelušić prenosi tu vještinu vrlo dobro do izvrsno. Još samo kad bi se okanila fusnota koje razbijaju, razbijaju, razbijaju čaroliju jedinstvenosti teksta - neka ova fusnota posluži kao primjer. Vrstan bi prijevod, nekako mi se čini, kao i svaki vrstan tekst, svoj research trebao učiniti nevidljivim. |