Blogov kolac
srijeda, 31.05.2006.
Macan čita po partijskoj dužnosti (6): RASPRAVLJANJE O UKUSIMA
Još jedna repriza iz neke davne FUTURE (vrijedi napomenuti kako se nova FUTURA pojavila na svim kioscima na kojima se pojavljuje). Također je nužna i nova full disclosure opaska: Istrakon je i nakon ove recenzije nastavio s objavljivanjem godišnjih zbirki (jedne sam godina i ja pobijedio) te je ove godine izašla peta. Zoran Krušvar je ispunio obećanje zadano debijem. Sunce sja nakon tri dana kiše. Sve je lijepo. (Tvar koja nedostaje, zbirka kratkih SF i fantasy priča Istrakon 2002, uredio Davor Šišović; izdali Pučko otvoreno učilište Pazin i Udruga za promicanje SF-a i fantasya "Albus", 2002.) Triput hura za Zorana Krušvara! Bilo bi i četvrto hura, no nakon što sam pročitao Zoranove tri odlične ili vrlo dobre priče ("Igra", "Dvoboj", "Pripovjetka") u zbirci Tvar koja nedostaje, "Noćnigrad" mi je odzvučao pomalo nedovršen, fina ideja o društvu kojeg su sagradili marginalci zaustavljena je tu na razini skice, zbog zadane dužine svedena je na dosjetku. Ali, zato su prva tri Krušvarova rada pravi hat-trick čitalačkog gušta, rijedak biser istinske duhovitosti! U "Igri" susrećemo tako skupinu Orka koji se kroz igru uloga bezuspješno pokušavaju uživjeti u ljudske školarce ("'Perice, nalaziš se u učionici iz matematike. Učiteljica je napisala na ploču zadatak, jednadžbu s dvije nepoznanice. Sva djeca saginju glave i nadaju se da učiteljica neće prozvati baš njih. Što ti radiš?' 'Ja skačem na nju i lomim joj vrat.'"); u "Dvoboju" rat za otcijepljenje Istre kulminira sukobom dvaju kibernetičkih divova - hrvatskog Regoča i istarskog Velog Jože - a "Pripovjetka" je zabavan obračun s propozicijama samog Istrakonskog natječaja. Natječaja, sad se s pravom pitate, na kojem je Krušvar posve sigurno, kad je tako izvrstan, pobijedio? Začudo, ne. I to ne zato što bi ostale priče bile izvanrednije i vrsnije, već stoga što su - kakvo drugo objašnjenje postoji? - suci pomjerili pameću. No, krenimo redom. Tvar koja nedostaje u svakom je slučaju vrijedno izdanje i novi plod sve agilnijeg istarskog fandoma koji je pored Istrakona zaslužan i za dane Julesa Vernea u Pazinu. Sama zbirka rezultat je vrlo dobrog odziva (57 pripovjetki) hrvatskih autora na lani raspisan natječaj za priču od 3 do 5 kartica. Točno trećina pristiglih priča uvrštena je u zbirku što je o Istrakonu 2002. i objavljena, puna novih imena i starih motiva. Nagrađene su tri pripovjetke: "Ruhtakh" Raula Jereba, "Tužna madona" Marine Jadrejčić i "Uživajte!" Velimira Rodića. Od njih, samo je krasna vinjeta o roditeljskoj ljubavi i žrtvi Marine Jadrejčić zaista i zaslužila da bude nagrađena. Preostale dvije su, da ne cifram previše - jednostavno loše. Jedna je prebalava, druga prestara. Rodićev "Uživajte!" vraća nas tako u stare, loše dane Siriusa kad su domaći pokušaji vrvjeli baš ovakvim blagonaklono poučnim prispodobama o tome kako će nas u budućnosti neka prosvijetljena bića sažalijevati zbog svih grešaka koje smo počinili, a naročito poradi grijeha otuđenja od matere nam prirode. Izlizano, pisano kako odrasli misle da treba pisati za djecu i iznad svega - dosadno. Namjera autora neka je i dobra, ali od dobrote u literaturi nema kruha. Jerebov "Ruhtakh" tematski je svježiji i u skladu je s akcionim fantasy trendovima. Međutim, ova priča koja kvazisrednjovjekovna post-tolkienovska klanja pokušava prikazati iz perspektive vječnih negativaca Orka (Orci su, izgleda, u modi: ima ih Krušvar, u zbirci se njima bavi i Žmirić, a životom jednog Orka bavi se i Kristijan Novak u noveli iz ovogodišnje sferakonske zbirke Alternauti) pokazuje simptome iste boljetice kao i prošlog mjeseca recenzirani Janjanin: medijske ispranosti mozga. Jerebova priča, naime, nije priča! To je akcijska sekvenca u kojoj sedmorica Orka, nerazaznatljivih zbog karakterizacije na razini role-playinga (Korshnak je dobar mačevalac), kreću osloboditi osmog i pritom prolaze kroz niz iz filmova prepisanih sukoba. Jednom oslobođen, osmi se osveti svojim tamničarima i - gotovo. Nema poante, nema svrhe, ni u ludilu nema ljepote pisanja, uživanja u riječi ili rečenici, nema originalnog dijaloga, ni misli vrijedne spomena (okej, simpatično je što patuljke zove Bradama, a vilenjake Ušima). Što su suci htjeli poručiti prvonagradivši Jereba, ne znam, ali meni to glasno viče o neshvaćanju biti književnosti, o njezinu sramnu unazađenju u sluškinju jeftinih uzbuđenja holivudske tvornice mentalnih žvaka. Što je neoprostivo, pogotovo kad na stranicama Tvari koje nedostaje imamo puno vrijednije kandidate za nagradu. Krušvara na stranu, u zbirci nalazimo vrlo fino napisano "Sjecište krivulje beskonačnosti" Jasmine Blažić, dobre iako s previše riječi ugušene priče dvojca Grgorinić/Rađen (u "Korektoru povijesti", na primjer, suvišna je čitava prva stranica), pošteno odrađenu staru ideju u "Provodu" Marija Kovača, minijature Zorana Žmirića kojima bi malo (pa još malo) poliranja dobro došlo da istaknu sjaj izvornih zamisli, pa čak i "Srijedu uvečer, dan za loto" Nina Sorića, iako je riječ o priči koja je pokleknula od previše htijenja na premalo prostora. S toliko spomena vrijednih pripovjetki, Tvar koja nedostaje ne može, reći ćete, biti loša zbirka. I ja ću se složiti s vama. Najveća, jedina zapravo, mana prve istrakonske zbirke jest neopravdano isticanje Jereba. Meni, koji knjige čitam od početka prema kraju, nerviranje nakon probijanja kroz "Ruhtakha" zamalo je ogadilo cijelu zbirku. Čitao sam je potuljen i mrgodan i tek me Krušvar, tamo negdje oko polovice, razveselio, podigao i naveo da ga čitam više puta, prvo za sebe, a onda naglas, svakome tko je htio slušati. I da ni zbog čega drugog nije valjala, Krušvarovim SF debijem Tvar bi opravdala svoje postojanje. Srećom, Tvar će se, kako se čini, moći podičiti još jednom zaslugom. Istranima se svidjelo izdavaštvo pa su već raspisali nov natječaj za priče od 3 do 5 kartica, a rezultati će, budu li bar na razini ovogodišnjih, 2003. biti ukoričeni u novoj zbirci. Time će Tvar, jer ja u odziv ne sumnjam, postati i kamen temeljac (kako prikladno, pogleda li se dizajn Tvari) jedne vrijedne tradicije, dobrodošao nov glas hrvatskog (do odcijepljenja) SF izdavaštva. Pa makar sucima ni dogodine ne bili svi doma. (mcn) |