Blogov kolac
nedjelja, 08.01.2006.
Operacija uspjela, pacijent ...
(Lazić & Kožul: GORI DOMOVINA, Steve & Samoula u Hrvatskoj; AGM, 2005.)Anegdote radi, ovo je druga knjiga koju sam pročitao, a koja u sebi ima reklamu za pastu za zube. Prva je bila "Sjaj zapadnih zvijezda", izdana valjda početkom šezdesetih (čitao sam neko okljaštreno izdanje, bez korica) gdje me, nakon dvjestotinjak stranica vesterna u zasjedi sačekao Reisingerov crtež bandita koji pljačkaju poštansku kočiju poradi sanduka "Kalodonta" (ili već neke tadašnje marke). Tamo je to bilo skroz čudno, dok je ovdje to znatno manje čudno jer uz "Plidentinu" reklamu (nažalost, nije je crtao Reisinger) imamo i niz drugih reklama, do te mjere da možemo reći kako je reklama lajtmotiv ovoga romana. Ne, ozbiljno: reklame su unutra, uloge su bile prodavane ljudima koji su se htjeli reklamirati, izdavač je knjigu bio navalio reklamirati (čak i kad je nisam odabrao za recenziju, poslao mi ju je), a i autorima je, kako se čini, poslužila prvenstveno za samoreklamu (Lazić kaže nešto takvoga na svome blogu: kako ga ljudi pitaju da kad će opet pisati nešto što valja i da kako mu je žao što je njemu puno draža knjiga potonula u valovima ove). Reklame, dakle. Ja se volim kurčiti kako sam imun na reklame, ali je to naravno laž. Reklame me rijetko natjeraju da kupim ono što se reklamira, ali ne zbog imuniteta već zbog nekog naopakog snobizma koji kaže "e, baš neću". E, baš neću jesti što mi kažu da moram. E, baš neću ljetovati gdje mi kažu da je lijepo. E, baš neću čitati GORI DOMOVINA. No, onda dođe taj paket od AGM-a i unutra knjige koje me zanimaju, njih pet, i jedna koja me - e, baš! - ne zanima. Ova. I koja onda stoji prvo na pultu pa onda na polici i otamo me samim svojim postojanjem nervira dok na kraju ne pokleknem, ne zaključim kako mi ju je lakše progutati nego joj se opirati (kažu da se to zove sazrijevanjem) i ne smandrljam je u neka dva i po' sata (s preskakanjem dosadnijih umetaka). I hop, više me ne muči. I hop, sad mogu čitati što mi je drago. I hop, bila je puno bolja no što sam očekivao. Lazić&Kožul su, naime - i sad ću ja ovdje nešto bijesno i posve nedokazivo iskonstruirati - pripadnici generacije nešto mlađe od moje koja filmove jednostavno voli i smatra ih bitnima. Mislim, volim i ja filmove. Neke. Ali ne smatram ih bitnima. Passatiempo su, zabavni su mi, neki su me nasmijali, neki rasplakali, znam da su umjetnost, ali jednostavno mi nikad nisu bili toliko važni da bih im dijaloge učio napamet, da bi mi oblikovali svjetonazor kao što su to učinili - hvala na pitanju - stripovi. I ne mogu se sjetiti unutar svoje generacije ljudi kojima bi filmovi bilo toliko bitni koliko su onima koji su se rodili samo par godina poslije. Eddy, Tico, Bob ... to su filmofili kakav ja jednostavno nisam. Lazić&Kožul, vjerujem, isto. Jer, GORI DOMOVINA savršeno je odrađena domaća zadaća apsolviranja holivudske B-dramaturgije. Točku po točku zaplet DOMOVINE stoji iz istog razloga kao što stoje filmovi s Tiom Carrerom: jer nas za zaplet nije briga. Samo nam dajte da su likovi cool, lokacije fora, akcija brza, a ako svakih pet minuta nešto eksplodira ili kakav komad skine majicu onda ćemo scenaristu vjerovati da učestali obrati imaju smisla i da priča drži vodu. Bar dok majstori poslovično ne odu. A kad odu, koga opet briga? Nismo unajmili L&K da nam promijene živote, unajmili smo ih da nam daju štivo koje hoće ishlapiti čim zatvorimo korice, ali koje ća nas zabavljati dok ih ne zatvorimo. I to - na moje bezgranično čuđenje - L&K-u uspijeva. Fore kreću od druge strane i ne posustaju do kraja. Lagane su to fore (potkubavanje javnih ličnosti - Vlatka Pokos mi je bila najdraža), koje ponekad od razgovorne iskričavosti zaoru i malo dublje u humor (potkubavanje mentaliteta - Dujin raison d'etre), fore su to kojih se sutra nećemo sjećati, za koju ih godinu više nećemo ni razumjeti, ali su fore koje makar ne masiraju. Skoro pa mi je došlo poreći svoj stari stav kako je hrvatski humor najtužnija stvar na svijetu: tako uspješno L&K zabavljaju svoju ciljanu publiku. Samo ... tko je ciljana publika L&K? Čitajući DOMOVINU u jednom sam se času počeo pitati (lako štivo ne okupira cijeli mozak, stigne čo'ek i čitat' i mislit'!) kome bih je, kad je već puno bolja od očekivanog naručenog i sponzoriranog bofla, mogao preporučiti? Svojoj generaciji, bojim se, ne - mi jednostavno ne brijemo toliko na filmove. L&K generaciji? Ni njima, oni imaju svoje filmove u glavi i L&K uradak dočekali bi na nož zgražanja, zavisti i iskrenog prezira. Čitateljima literature? Nikako, toga tu nema. Za koga, onda, GORI DOMOVINA? GORI DOMOVINA ideano je štivo za četrnaestogodišnjaka koji gleda filmove, koji instinktivno razumije jezik kojim mu se L&K obraćaju, kojemu bi njihova satiričnost (tko je ovo okrstio campom, nema o campu pojma) legla jer mu je vršnjačka - sve bi rušila, a ne zna što bi na srušenome sagradila - jer bi mu seks&nasilje itekako legli te jer bi mu L&K možda mogli promijeniti život. No, postoji veliki zajeb na L&K putu do njihova idealna čitatelja: spomenuti momak knjige ne čita. Ne čita ni novine u kojima se nakladnik potrudio razglasiti ovu knjigu. Ne sumnjam da bi taj od života umoran klinac zavolio čitanje kada bi mu GORI DOMOVINA pala šaka, ali neće, jer njemu je sama ideja čitanja mrska. Taj zatvoren krug i ironičan paradoks čine DOMOVINU - jedan uspjeli eksperiment pisanja populističke proze u zemlji koja samonikli populizam nije svikla podržavati - kapitalnim, zapravo, promašajem. (mcn) PS Knjiga zabadaf! Moj primjerak knjige GORI DOMOVINA (nisam je zamastio, nisam je zakrvario) šaljem prvome tko točno odgovori na pitanje tko je autor "Sjaja zapadnih zvijezda", prve knjige u kojoj sam našao reklamu za pastu za zube? Odgovore šaljite na mcn(at)hi.htnet.hr s naznakom "Gori domovina", a dobitnik se mora obavezati da će je, po čitanju, u ruke dati barem jednom četrnaestogodišnjaku. PPS Knjigu je odnijela Tramtinčica točno odgovorivši "Zane Grey" - ne šaljite više odgovore, hvala! |