Blogov kolac
subota, 26.11.2005.
Teška lektira
(***: ESSEKON booklet; Gaia, 2005.)Ovi dani do solsticija dušu su zapravo dali za hibernaciju, ali nekako uvijek ispadne da u to doba imam najviše posla (što s InterLiberom, CRŠ-om i udžbenicima). Te sam zato, od mnogo čega započetog, dočitao samo Essekonski booklet, zbirku nagrađenih priča na natječaju organiziranome povodom devete osiječke konvencije znanstvene fantastike, što se rasprostrla na cijelih dvadeset fotokopiranih stranica. Ono, bravo ja. No, kako je ovo "dnevnik čitanja", a booklet je pročitan - prikažimo ga. Uz napomenu da zahvaljujući Gaii spomenute priče možete i pročitati (na linkovima koji će biti uloženi u naslove) te ih i sami procijeniti. Prvonagrađeni (čestitam!) Dario Rukavina pobijedio je s papazjanijom od priče. Pismenom, ali papazjanijom. Zašto? Zato što Priča o Anđeli Novak krene u jednom smjeru (Anđela je domaća Buffy), zaokrene prema ljubavnom zapletu sa svećenikom, a onda se raspline u nekakvim natuknicama o mogućim epizodama iz Anđelina života koje se ubrzo pretvore u samostalne i polusmiješne digresije o Miljenku Jergoviću i Ekran-pričama, e da bi cijela nazovi-priča na kraju skrenula u posve sedmi zaplet iz kojeg se onda izvlači punchline. To, te naravno neoprostiva faktografska činjenica iz digresije unutar digresije o Modesty Blaise (Peter O'Donnell scenarist je, a ne crtač, te serije), jednostavno su pokopali svaki trag pozitivnog potencijala kojeg Rukavina možda ima. Ovakva, "Priča o Anđeli Novak" zahtijeva izuzetno dobrohotnog čitatelja koji će joj na račun malo nedužnog smijeha oprostiti svaki nedostatak autorske kontrole, a dok takvi možda jesu bili suci natječaja, ja nisam. Drugonagrađena (čestitam!) Nevenka Pupek nešto je bolja od Rukavine, ali također nevješta. Klasična i na rubu "već viđenog", njezina Nedostaju mi bube pokušava slijediti klasičnu strukturu entropije utopije, ali autorica je još premlada (pretpostavljam) kako bi to izvela glatko i nevidljivo. Dojam koji priča ostavlja kad grubosti stila izblijede tako je bolji od čitanja iste gdje svako malo bespotrebno skačemo s detalja na nepotreban detalj umjesto da uživamo u tihoj neumitnosti propadanja. Šteta. Trećenagrađeni (čestitam!) Danijel Gorupec svidio mi se najviše od ponuđenog: Živjeti u sjećanju priča o posljednjem signalu s umirućeg planeta (možda smještena malo preblizu današnjem datumu) emotivna je i dobro konstruirana, iako s možda malo previše insistiranja na mogućoj misteriji (koje nema). U svakom slučaju, ovo nije svađa sa žirijem (bio sam u dovoljno njih da znam kako o nagradama ne vrijedi raspravljati), niti s organizatorom (inicijativa je pohvalna, a na svaki prvi natječaj stižu uglavnom amaterizmi). Svima njima, od pisaca do čitača, sve najbolje u idućem ovakvom pothvatu, a ja idem hibernirati. Ili čitati nešto od čak trideset stranica. (mcn) |