Blogov kolac
subota, 26.11.2005.
Teška lektira
(***: ESSEKON booklet; Gaia, 2005.)Ovi dani do solsticija dušu su zapravo dali za hibernaciju, ali nekako uvijek ispadne da u to doba imam najviše posla (što s InterLiberom, CRŠ-om i udžbenicima). Te sam zato, od mnogo čega započetog, dočitao samo Essekonski booklet, zbirku nagrađenih priča na natječaju organiziranome povodom devete osiječke konvencije znanstvene fantastike, što se rasprostrla na cijelih dvadeset fotokopiranih stranica. Ono, bravo ja. No, kako je ovo "dnevnik čitanja", a booklet je pročitan - prikažimo ga. Uz napomenu da zahvaljujući Gaii spomenute priče možete i pročitati (na linkovima koji će biti uloženi u naslove) te ih i sami procijeniti. Prvonagrađeni (čestitam!) Dario Rukavina pobijedio je s papazjanijom od priče. Pismenom, ali papazjanijom. Zašto? Zato što Priča o Anđeli Novak krene u jednom smjeru (Anđela je domaća Buffy), zaokrene prema ljubavnom zapletu sa svećenikom, a onda se raspline u nekakvim natuknicama o mogućim epizodama iz Anđelina života koje se ubrzo pretvore u samostalne i polusmiješne digresije o Miljenku Jergoviću i Ekran-pričama, e da bi cijela nazovi-priča na kraju skrenula u posve sedmi zaplet iz kojeg se onda izvlači punchline. To, te naravno neoprostiva faktografska činjenica iz digresije unutar digresije o Modesty Blaise (Peter O'Donnell scenarist je, a ne crtač, te serije), jednostavno su pokopali svaki trag pozitivnog potencijala kojeg Rukavina možda ima. Ovakva, "Priča o Anđeli Novak" zahtijeva izuzetno dobrohotnog čitatelja koji će joj na račun malo nedužnog smijeha oprostiti svaki nedostatak autorske kontrole, a dok takvi možda jesu bili suci natječaja, ja nisam. Drugonagrađena (čestitam!) Nevenka Pupek nešto je bolja od Rukavine, ali također nevješta. Klasična i na rubu "već viđenog", njezina Nedostaju mi bube pokušava slijediti klasičnu strukturu entropije utopije, ali autorica je još premlada (pretpostavljam) kako bi to izvela glatko i nevidljivo. Dojam koji priča ostavlja kad grubosti stila izblijede tako je bolji od čitanja iste gdje svako malo bespotrebno skačemo s detalja na nepotreban detalj umjesto da uživamo u tihoj neumitnosti propadanja. Šteta. Trećenagrađeni (čestitam!) Danijel Gorupec svidio mi se najviše od ponuđenog: Živjeti u sjećanju priča o posljednjem signalu s umirućeg planeta (možda smještena malo preblizu današnjem datumu) emotivna je i dobro konstruirana, iako s možda malo previše insistiranja na mogućoj misteriji (koje nema). U svakom slučaju, ovo nije svađa sa žirijem (bio sam u dovoljno njih da znam kako o nagradama ne vrijedi raspravljati), niti s organizatorom (inicijativa je pohvalna, a na svaki prvi natječaj stižu uglavnom amaterizmi). Svima njima, od pisaca do čitača, sve najbolje u idućem ovakvom pothvatu, a ja idem hibernirati. Ili čitati nešto od čak trideset stranica. (mcn) |
- 17:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 21.11.2005.
Doživjeti stotu
(Boris Dežulović: PJESME IZ LORE; Durieux, 2005.)Mislim da sam zadnji put tako uživao u tekstu da sam jednostavno morao bližnje gnjaviti čitajući im odabrane ulomke onomad kada sam čitao nastupne priče Zorana Krušvara. Ono, Krušvar i Dežulović nemaju tematski ni programatski skoro ništa zajedničko, ali im je zajednička ta crta mraka u duši protiv koje se bore humorom. Crnim. Interpretiram, ali učinilo mi se jutros - dok sam pred pisanje prikaza ponovo vrtio po PJESMAMA IZ LORE - da je Dežulović morao biti odličan učenik u osnovnoj školi. Griješim, možda, ali zamislio sam ga kako djetinje ozbiljno upija svaku riječ i frazu socijalističkih udžbenika, kako iz njih oblikuje istinu koja mu je poslije bila razorena da bi za sobom ostavila razočaranje, gorčinu i ljutnju s kojima se još uvijek bori. (Ako griješim, griješim jer opet tražim sebe u tuđemu tekstu. Al' idemo dalje.) Dežulovićevo razočaranje je, da se pozovem na intervju sa zadnje korice, razočaranje nepostojanjem "arkadije" u koju su ga uvjeravali "udžbenici i turističke brošure". Dežulovićeva gorčina proizlazi manje iz spoznaje da su mu lagali već iz shvaćanja da nisu lagali svima - da je pobijedila istina kojoj njega nisu učili. Njegova ljutnja, ljutnja je poraženog idealista koji se od budućih rana odlučio oklopiti cinizmom. A kad smo već počeli citirati, nastavimo! Dežulović kaže, u istom izvatku, kako mu je "cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli." Što mu je donekle uspjelo. Moja mu se na stripovima prekaljena duša češće divila kako je neku gadariju lijepo složio u punchline od kojeg te prođu onako ugodni srsi odvratnoće, ali Tanja je - koja je bila odabrana žrtva čitanja većine LORE naglas pa je jedva mogla tih sat vremena na miru chatati - ne jednom znala na kraju pjesme promeškoljiti i priznati "U, gadan je!" Te sam je onda, nakon nekog vremena, pitao "Da ti čitam smiješne ili odvratne?" "Smiješne", odgovorila je pa sam joj čitao "Nostalgičnu" ili čak "Imperativ", ali nisam "Suputnika". "Pustio sam", kaže i opet Dežulović na toj korici, "Zlo da pjeva svojim rječima." Pokušao je, želi reći, shvatiti kako razmišljaju pobjednici, oni koji u školi nisu pazili. I to mu je uspjelo do te mjere da ih ja - naivnošću i razočaranjem bliži Dežuloviću no beskompromisnom rodoljublju - više i ne mogu shvaćati kao Zlo. Čak ni kao zlo. Jer, jednom kad nekome uđeš u glavu kao što je Dežulović ušao u glavu svome množinskom ideološkom neprijatelju, kada ga shvatiš ... tada ga i prihvatiš. Jer, ako možeš pojmiti način razmišljanja koji je doveo do odvratnih čina, ne znači li to da si i sâm tek slučajem krenuo drugim putom, kako bi te drugi slučaj jednako neupitno mogao poslati - s drugim povodom, ali istim rezultatom - krvavom stazom? Nije li Pogo davno rekao "We have met the enemy and he is us?" Dežulovićevo zgražanje nad hrvatskim ratnim zločinima i mentalitetom u PJESMAMA IZ LORE jest iskreno i nadam se terapeutsko. Kao literat, naime, Dežulović je predobar da se već zatvori (kao što bi se iz LORE i JEBO SAD HILJADU DINARA moglo zaključiti) u perpetualno raščlanjivanje traume ratnih godina. Svatko liže svoje ožiljke, to je normalno, ali traženje smisla u besmislu bliže je potonjem nego prvom. Volim ovu knjigu i svima usrdno preporučujem da je negdje maznu (jer su Durieuxova izdanja notorno preskupa), ali bih više volio vidjeti kamo još Dežulović misli otići no svjedočiti tome kako o stotome rođendanu, poput drugih prosječnih pjesnika, piše banalne inačice nekad svježih stihova. (mcn) |
- 08:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #
četvrtak, 10.11.2005.
(EPP): Žuta minuta (rock'n'roll bajka)
|
Jesam li glup? Vrlo. Jer, kako može biti pametan netko tko mjesecima piše (mahom) negativne prikaze, a onda na tom istom blogu odluči objaviti kako mu je i samomu izašla nova knjiga. Prihvati li je se itko uopće, je li, uzet će je čitati da vidi kako se drži u praksi onaj koji se tu bahatio naslonjačkim teoretiziranjem. Ali, no dobro. Postoje u tomu barem dvije dobre vijesti. Prva je što je svaka reklama dobra reklama. A druga je što posve neskromno mislim kako se držim dobro. Ukratko, govorim o ovome:  a spreman sam vam je i ponuditi, bez obzira na knjižarsku cijenu, po kioscima prihvatljivih 29 kn (plus 10 kn poštarine, ako je šaljem poštom). Javite se, molim, na mcn(at)hi.htnet.hr Ogledna poglavlja (tri od deset) možete u .rtf formatu skinuti ovdje. Hvala na pozornosti! (mcn) PS. Odgovori na neka pitanja: - Izdavač je umjetnička organizacija Autorska kuća. - Naslovnicu jest radio Štef Bartolić, a glavni lik romana jest jedan od sporednih likova Štefova stripa; štono napisah u uvodniku, kad je Žutog imenovao, Štef je to učinio davši mu ime i prezime vrlo bliskim mome te sam znao da ću jednom morati napisati priču o Žutome. - druga knjiga "Borovnice" do kraja godine...:) |