Blogov kolac
ponedjeljak, 21.11.2005.
Doživjeti stotu
(Boris Dežulović: PJESME IZ LORE; Durieux, 2005.)Mislim da sam zadnji put tako uživao u tekstu da sam jednostavno morao bližnje gnjaviti čitajući im odabrane ulomke onomad kada sam čitao nastupne priče Zorana Krušvara. Ono, Krušvar i Dežulović nemaju tematski ni programatski skoro ništa zajedničko, ali im je zajednička ta crta mraka u duši protiv koje se bore humorom. Crnim. Interpretiram, ali učinilo mi se jutros - dok sam pred pisanje prikaza ponovo vrtio po PJESMAMA IZ LORE - da je Dežulović morao biti odličan učenik u osnovnoj školi. Griješim, možda, ali zamislio sam ga kako djetinje ozbiljno upija svaku riječ i frazu socijalističkih udžbenika, kako iz njih oblikuje istinu koja mu je poslije bila razorena da bi za sobom ostavila razočaranje, gorčinu i ljutnju s kojima se još uvijek bori. (Ako griješim, griješim jer opet tražim sebe u tuđemu tekstu. Al' idemo dalje.) Dežulovićevo razočaranje je, da se pozovem na intervju sa zadnje korice, razočaranje nepostojanjem "arkadije" u koju su ga uvjeravali "udžbenici i turističke brošure". Dežulovićeva gorčina proizlazi manje iz spoznaje da su mu lagali već iz shvaćanja da nisu lagali svima - da je pobijedila istina kojoj njega nisu učili. Njegova ljutnja, ljutnja je poraženog idealista koji se od budućih rana odlučio oklopiti cinizmom. A kad smo već počeli citirati, nastavimo! Dežulović kaže, u istom izvatku, kako mu je "cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli." Što mu je donekle uspjelo. Moja mu se na stripovima prekaljena duša češće divila kako je neku gadariju lijepo složio u punchline od kojeg te prođu onako ugodni srsi odvratnoće, ali Tanja je - koja je bila odabrana žrtva čitanja većine LORE naglas pa je jedva mogla tih sat vremena na miru chatati - ne jednom znala na kraju pjesme promeškoljiti i priznati "U, gadan je!" Te sam je onda, nakon nekog vremena, pitao "Da ti čitam smiješne ili odvratne?" "Smiješne", odgovorila je pa sam joj čitao "Nostalgičnu" ili čak "Imperativ", ali nisam "Suputnika". "Pustio sam", kaže i opet Dežulović na toj korici, "Zlo da pjeva svojim rječima." Pokušao je, želi reći, shvatiti kako razmišljaju pobjednici, oni koji u školi nisu pazili. I to mu je uspjelo do te mjere da ih ja - naivnošću i razočaranjem bliži Dežuloviću no beskompromisnom rodoljublju - više i ne mogu shvaćati kao Zlo. Čak ni kao zlo. Jer, jednom kad nekome uđeš u glavu kao što je Dežulović ušao u glavu svome množinskom ideološkom neprijatelju, kada ga shvatiš ... tada ga i prihvatiš. Jer, ako možeš pojmiti način razmišljanja koji je doveo do odvratnih čina, ne znači li to da si i sâm tek slučajem krenuo drugim putom, kako bi te drugi slučaj jednako neupitno mogao poslati - s drugim povodom, ali istim rezultatom - krvavom stazom? Nije li Pogo davno rekao "We have met the enemy and he is us?" Dežulovićevo zgražanje nad hrvatskim ratnim zločinima i mentalitetom u PJESMAMA IZ LORE jest iskreno i nadam se terapeutsko. Kao literat, naime, Dežulović je predobar da se već zatvori (kao što bi se iz LORE i JEBO SAD HILJADU DINARA moglo zaključiti) u perpetualno raščlanjivanje traume ratnih godina. Svatko liže svoje ožiljke, to je normalno, ali traženje smisla u besmislu bliže je potonjem nego prvom. Volim ovu knjigu i svima usrdno preporučujem da je negdje maznu (jer su Durieuxova izdanja notorno preskupa), ali bih više volio vidjeti kamo još Dežulović misli otići no svjedočiti tome kako o stotome rođendanu, poput drugih prosječnih pjesnika, piše banalne inačice nekad svježih stihova. (mcn) |