Blogov kolac
srijeda, 31.08.2005.
Ostarjeli omladinac
(Aleksei Panshin: OBRED PRELASKA (izvornik: Rite of Passage, 1968; preveo Tomislav Ketig); Dnevnik, 1991.)Po čemu sudimo knjigu? Po sviđanju, svakako, ali kad pokušamo biti objektivni onda je - bolji način nisam pronašao - sudimo premo onome što nam se čini da si je zacrtala i po uspjehu na tome putu. Naravno, procjena namjere postupak je koji hoda trusnim tlom, ali u slučaju Alekseia Panshina (Amerikanca, imenu uprkos) nema puno dvojbi: on je svoj mission statement retrospektvno objasnio u eseju kojeg možete pročitati ovdje. U čemu je, ukratko, vic? Kao svaki pravi za SF zaluđeni Amer određene generacije, Panshin je odrastao na mlijeku romana koje smo - ovdje i nekada - zvali "omladinskima", a koje je redom pisao Robert A. Heinlein, klasik žanra. Onda je Aleksei počeo razmišljati svojom glavom, korespondirajući s Heinleinom uspio uvrijediti barda, regrutiran je u korejski rat i tamo započeo priču iz koje će, kroz permutacije, nastati ovaj roman, a sve - u odgovor Heinleinu i njegovim stavovima. OBRED PRELASKA je, dakle, dvosmislen (namjerno ili ne?) naslov: s jedne je strane riječ o klasičnom plemenskom ritualu podignutom na SF stepenicu - s navršenih četrnaest godina svako dijete s generacijskog broda biva spušteno na neki od prethodno koloniziranih planeta i ostavljeno da se uz ta, mahom primitivna, društva snalazi mjesec dana; tko preživi smatra se odraslim. S druge je strane, OBRED PRELASKA, naravno, priča o Panshinovu odrastanju, o bolnom odvajanju od učitelja i uzora. Koliko je taj drugi obred uspješan? Umjereno. Deklarativno (i triput potcrtano) razmimoilaženje s Heinleinovim desnim stavovima je jasno. Mia Hevero, Panshinova junakinja, pripada genraciji koja neće, kao ona njezinih očeva, planetno-vezanim Blatoždercima uskraćivati tehnologiju niti ih kažnjavati kad se ogriješe od pravila odsutnih otaca. Liberalne šezdesete smjenjuju krutu ruku pedesetih, mladost se buni i fantazira kako bi se svatko normalan odrekao moći kada bi shvatio njezine loše strane. I sve je to okej, "omladinski" romani a pogotovo žanrovski često su pisani s jasnom, docirajućom tezom. Panshin je rekao što ga muči i kako bi to riješio, skinuo je sa srca kamen koji ga je tištio. Prozno se, međutim, nije znao odlijepiti od Heinleina. Struktura prenabrekle novele (u kojoj obred nikako da počne, kao što u Heinleinovim Zvjezdanim jurišnicima nikako da završi obuka i počne lov na bube), namjerno očuđavanje činjenicom da je junak zapravo junakinja (hrabro za prvi roman muškog autora a i za ono doba, no po Panshina frustrirajuće jer ga je sâm Heinlein tek za koji mjesec pretekao s Podkayne of Mars) i to obojena (Heinlein ga opet pretiče, ponovo Zvjezdanim jurišnicima), zapletom koji se oslanja na junakinjinu inteligenciju sve dok autoru ne zatreba njezina glupost prouzročena temperamentom ... Sve su svemu, OBRED PRELASKA - o kome sam dosta slušao kao o bitnoj točki razvoja žanra (ako ništa drugo, dobio je Nebulu!) - sam pročitao vjerojatno prekasno. Em se cijeli "omladinski" podžanr kroz zadnje četiri dekade nekoliko puta prekobicnuo (danas: Rowlingova i Pullman), em sam ja temeljito nadrastao godine za Savez Omladine. OBRED PRELASKA nije dobro ostario, ali je i dalje u redu knjižica, preporučljiva nezahtjevnim dvanaestogodišnjacima kojima bi još u glavu mogla usaditi neka zanimljiva pitanja (a ima i maloljetnog seksa!). Aleksei Panshin, pak, nije baš previše napisao poslije, ali se esejistički dosta bavio - a nego kime? - likom i djelom Robertom Heinleina. Neki obredi prelaska očito traju znatno duže od mjesec dana ... (mcn) |