Blogov kolac
subota, 13.08.2005.
Ne dirajte mi debeljuce!
(Alex de Campi & Igor Kordey: SMOKE #1 - Good Boys Grow Up; IDW, 2005.)Kolega Veles je djelomice u pravu u svojem prikazu: najbolji dio ovog stripa je gledati Igora Kordeja kako se gušta. Zanemarimo li jedan ili dva lista automobilske potjere u kojoj očito nije našao prevelik užitak, svaka od četrdesetak preostalih stranica ima barem jedan, a nerijetko i više detalja iz kojih se čita kako ovo nije rutinski posao, kako Kordej - i nakon skoro trideset godina u poslu - i dalje brije na težak zanat crtanja stripova. Pa mi onda bude žao što je sve to nabrijano majstorstvo u službi jedne zapravo početničke priče. Alex de Campi je britanska scenaristica kojoj je ovo jedan od prvih radova, sigurno prvi iole ambicioznije dužine. To što je Britanka svakako je plus jer anglofoni scenaristi s tog otoka dolaze - za razliku od američkih - s predznanjem koje se ne sastoji samo od stripova, sa svladanim elementarnim zanatom i s nečim što bi rekli. To što je scenaristica neću komentirati jer će me opet netko obijediti za šovinizam, ali sigurno joj nije naudilo što je bila rijetko žensko u momačkome klubu (jebome, ipak sam skomentirao). De Campi, da pobjegnem ja na bitno, nije nekompetentna - scene relativno jasno teku, dijalozi nisu sami klišeji (iako ih se nađe, pogotovo u prepirkama bivših ljubavnika), karakterizacija je karikaturalna ali okej - no svi trikovi ni šok-tehnika (ako ikoga više šokira budući britanski kralj prikazan kao kretenoidni nafiksani razvratnik) ne prikrivaju činjenicu kako je priča SMOKEA zapravo plitka. SMOKE je smješten u doglednobuduću Britaniju gdje se neki političari ganjaju oko vlasti, a državni plaćeni ubojica, albino momče po imenu Rupert Cain, počinje za svoj račun istraživati tko mu je koknuo bivšeg pretpostavljenog, ujedno i oca njegove bivše ljube. Plus neka novinarka nešto hoće. Kao što vidite: jednostavno, čak bi i Hollywood mogao shvatiti tu premisu. No onda ju je Campi (je l' se tako zvao cucak u nekoj našoj dječjoj TV-seriji?) pokušala zamaskirati kvazi-angažiranom kritikom političara, buržoazije i medija (platinaste voditeljice - ne'š ti teške mete; predsjednik OPEC-a mora ženi kupiti masu torbica - ooo, žestoko!) i gomilom pričanja. A spomenuo sam kako Kordej dobro crta (u pročišćenoj, skicoznijoj varijanti svoga stila) - ta zar ga nije onda grijeh trošiti na beskrajna blebetanja koja su se mogla riješiti u tri rečenice, na scene režirane kao da su pisane za starog crtača radio-drama, Stevea Dillona? Campi tom pretencioznošću zapravo potkopava sama sebe. Dok je SMOKE mogao biti jedan lijepi i blagofuturistički update na filmove kakve je Michael Caine snimao u šezdesetima, Campi se nije usudila držati pulpa, smatrajući valjda kako mora biti aktualna i britka, provokativna, tough. I ne samo da u svemu tome nije uspjela već pulp-elementi koji su ostali sada strše poput slomljenog prsta: državni ubojica je albino?! Kao, ništa neprimjetnije nisu mogli naći? Drugi vladin ubojica u bitnu akciju kreće s hrpom nesposobnjakovića? Sam Cain koji se ponaša shizofreno - malo je hladni ubojica koji žrtvi kaže "sorry" (gotovo pa dignuto iz neke mange), malo se raspada od emocija, malo je odlučan, malo izgubljen, a sve to nakon godina SAS-treninga ...? Ne, žao mi je, Alex, ali puno si htjela, a malo toga učinila dobro. Hoćeš najveću zamjerku: na kraju prve knjige uopće mi nije bilo stalo do tvog pekmezavog protagonista, navijao sam da tvoj negativac, lord Lauderdale, zguzi njega i svakoga koga poželi, neka preuzme vlast i radi što hoće do vesele smrti u poodmakloj dobi. Možda je to generacijska stvar - slično sam se osjećao i čitajući Mievillea - a možda si jednostavno podbacila. (To je bila najveća objektivna zamjerka. Najveća subjektivna zamjerka bila je ona teroristička grupa glupih debeljuca kojima si namijenila ulogu klauna. Kao debeljuca, moram ti reći: debeljuce u pravilu nisu glupe. Nesretne su, nespretne su, ali nisu takve kakvima si ih prikazala. Kladim se da im se smiješ jer su još jedna laka meta kojoj nitko neće stati u obranu, pa ni debeljuce same, navikle na prijezir i osudu. Još jedna laka, laka meta s kojom se ni u ludilu ne možeš identificirati.) A samo lake mete si u stanju gađati, Alex, a ni njih ne uspijevaš uvijek pogoditi. Tanka si. Prozirna. (mcn) PS Full disclosure: Igora znam i radio sam s njime. Želi li netko ovaj prikaz iskonstruirati u međuscenarističku ljubomoru, neka mu je slobodno. |