Blogov kolac
subota, 09.07.2005.
Za sve je kriv Iain Banks ...
Neal Asher: SKINNER (Tor, 2002.)Neal Asherov roman ima jednu zapravo odličnu znanstvenofantastičnu premisu: planetu-ocean čiji su svi stanovnici inficirani virusom koji ih čini besmrtnima. Što je poželjna osobina u ekosistemu gdje te svakog časa netko grize te gdje je onda fino gledati kako ti odgrizeno zarasta naočigled. Osim ako te baš ne izjedu cijeloga pri čemu ćeš zarasti, ali će ti bol prebrisati pamćenje. A u međuvremenu ćeš loviti ribe tako što ćeš im meso svući, a kostur i iznutrice baciti u more da naraste nova riba. I pregovarat ćeš sa živim jedrima i strepiti od nekih starih legendi koje bezglave (glava je u sanduku na jednom od brodova) žive na dalekom otoku i svoje žrtve deru žive. I, poživiš li parsto godina, postat ćeš "stari kapetan" (rekli bismo "barba") koji je od neuništivih mišića toliko nabubrio da sam može na obalu istegliti pola broda. I onda će ti se dogoditi da ti se na planet poželi naseliti pansvemirski kolektivni um stršljenova u potrazi za jedinim otrovom koji te može ubiti, baš u času kad parsto godina mrtvi policajac dolazi likvidirati zadnjeg od svojih ubojica dok neki kukcoliki elajeni također bauljaju unaokolo s osvajačkim namjerama, fetišem upravljanja ispranim ljudskim robovima i gadnim obiteljskim problemima. E, a onda onoj glavi u sanduku narastu krilca i zbriše pa ... Okej, dobrih je premisa više od jedne. Cijeli je svijet Spatterjaya (igru riječima ostavit ću na rasplitanje potencijalnom prevoditelju) dobro zamišljen, neki su likovi super (onaj mrtvi policajac mi je baš drag, a jedra i patrolne AI s karakterom su predvidljivo napisane baš za skupljanje simpatija), ali mi je na kraju (i na početku, a tek u sredini) ipak nešto falilo. Zašto? Pa, možda sam ja kriv, previše pročitane fikcije, pogotovo žanrovske, čini da me više ne zabavljaju prazne riječi, da mi ideje nisu dovoljno pokriće za pisanje, u biti, ni o čemu ... Možda sam si dakle sâm kriv, a možda je kriv i Iain M. Banks. Iain Banks (ono M. označava da je roman SF, bez M piše mainstream) se, naime, zadnjih godina posvetio pisanju kratkih priča koje foliraju da su romani. Ali ono, stvarno foliraju ... Ono što bi u zlatna vremena magazina Asimov ili Clarke napisali na nekih šest stranica, koliko da ispune prijepodne, Banksić nam umota u pedeset puta toliko teksta. I mrzio bih ga zbog toga, ali Iain zaista zna lijepo umatati. Pa nam onda pamet staje od mozgolomnih pejsaža, zabavnih likova i iskričavih dijaloga i tek na kraju skužimo da nam je prodao jako veliku pljeskavicu s tek pola zagorjelog ćevapa unutra, ali neka, luk je bio fin. I tako, pustimo mi Iaina da živi kad li pokvarenjak - nehotice ali opet - počne imat utjecaja na druge suvremene britanske SF-ovce te tako dobijemo uglavnom dosadnog Kena McLeoda ili ovog tu Neala Ashera. Elem, dobrom ekosistemu uprkos, gotovo sam odustao od SKINNERA oko stote stranice, jerbo se ništa, ali ama baš ništa nije događalo ... Na stotoj me malo dokačio kad je onaj policajac uhvatio virus pa počeo oživljavati i nekako sam se otelio do petstoosamdeste, ali me Nealac još koji put dobrano naljutio. Jer što: okej, smislio je gomilicu simpatičnih likova i postavio ih na planet, ali ih je onda pustio da prolaze (svaki na svojoj strani kako bi dramatično mogao preskakati sa scene na scenu) kroz ovakve ili onakve avanture bez kojih se ... ma moglo se bez njih, majku mu! Moglo se i bez pola likova! Mislio sam da je Erlin glavna, a pojma nemam čemu je u romanu poslužila! Od svih onih starih kapetana važna su bila valjda dva! Je li ona historičarka poslužila nečemu? A ona svemirska gadura, bivša ljubavnica sada bezglave ljudske živoderne pijavice? Ne znam, kad sam bio mali ja sam gledao "Sandokana", a ne MTV, pa mi je nekako normalno da priča ima svoju narativnu logiku i ne mogu se do kraja oduševiti knjigom kojoj su likovi tanji od sapunice, dijalozi nategnuto zabavni, a priča zapravo nebitna. Spatterjay je divan svijet, osjećaj pustolovine vrijedi čitanja, jedan i pol obrat s kraja nisu za baciti, ali bih zaista volio da nisam na pet šestina stranica imao osjećaj da čitam žvakaću, a ne knjigu. Kriv bio za to Banks, ili ja sâm. (mcn) |