Blogov kolac
četvrtak, 16.06.2005.
Muškarci su s Marsa, vampiri su s Venere
Vanna Vinci: L' ALTRA PARTE (Granata Press, 1993.)Mislim da sam ovaj album kupio prije barem devet godina, u Bariju, zato što sam bio na festivalu (a u tim prilikama uvijek osjećam neodređenu potrebu zahvaliti na pozivu ostavivši nešto novca mjesnoj ekonomiji), zato što sam upoznao autoricu (i to je sličan impuls: kupiš knjigu da vidiš kakvi su ljudi zapravo ili kakvi misle da jesu ...) i zato što mi ga je vodič preporučio. Onda sam je par puta pokušavao čitati, zapinjao zbog svojeg kilavog talijanskog i konačno je jučer pročitao jer je veliko čišćenje polica konačno u tijeku (koga ja zavitlavam? u tijeku je već četiri godine ...) i jer sam htio presuditi ostaje li L'ALTRA PARTE ili ide. L'ALTRA PARTE je umnogočemu tipičan ženski strip. I sad se uvaljujem u nevolju jer automatski zvučim kao šovinist, a da ne znam točno opisati u čemu je njegova "ženskost". S jedne strane to je svakako mirnoća samoga stripa: nema niti jednog akcijskog kadra, a čini mi se niti jedne dramatične prespektive niti preglasno izgovorene rečenice. Zatim je tu idealizacija likova: svi su lijepi - znam da je glavna junakinja, usporedimo li je sa sporednim ženskim likovima, trebala valjda izgledati "obično", ali ona izgleda "obično" na način na koji to samo crtačice rade: jedan "makeover" daleko od vampa (kad bi muško crtalo ženu koja treba izgledati neprivlačno ... Ohoho, morali biste se spremiti na sto i dvije varijacije gabora!). Konačno, tu je pažnja posvećena detaljima: dezenu tapecirunga na dvosjedu, zidnim ukrasima u dječjoj ordinaciji, čestom trakavičastom dezenu koji ispunjava kadrove što prikazuju turbulentna duševna raspoloženja. Na albumu je istaknuto samo autoričino prezime ("Vanna" se otkriva tek u potpisu), ali ni jednog trenuitka u mome umu ne bi bilo sumnje o tvorčevu spolu: muškarci jednostavno ne crtaju tako. Niti pišu. Siže L'ALTRA PARTE je vampirsko-ljubavna priča, pri čemu su vampiri samo ukras i izlika da bi se crtali visoki, hladni muškarci koji izgledaju malo kao Dylan Dog i malo kao Sandman, a sve ostalo je vivisekcija nastanka jedne oklijevajuće ljubavne veze. I kada se dogodi klimaks: njezin mali ugriz, njegov mali ugriz? Na pedeset devetoj stranici. Od šezdeset, nakon pedeset i osam stranica obigravanja, nedovršenih rečenica i značajnih šutnji. To muški crtač ne bi preživio crtati, a na pamet mu ne bi palo napisati. To muški čitatelj jedva kao priču može prihvatiti. Zato L'ALTRA PARTE nisam stavio u kutiju za prodaju, već sam ga vratio na policu. Malo da se sjetim Barija kad ga pogledam, malo da se zapitam jesu li Vanna i Giovanni još zajedno, što se dogodilo s njihovim prijateljem Davideom, a malo zato što je vrijedan po tome što zaista ne razumijem kako nastaje. Ali me očarava, na svoj posve tuđinski način. (mcn) |