po putu i azimutu

Krajem ove godine nije bilo snijega u gradu, ali je dvaput donekle zabijelio okolne planine. Sa prozora sobe dobro vidim kad na Tuhobiću padne snijeg.


Planinari obično dočekuju Novu u planini gdje uvijek ima snijega.


Naravno, bez vatrice u kaminu ne bi bilo baš ugodno, a zagrijali smo se i nošenjem drva.


U planini se može naići i na prirodne snjegoviće.


Pogled noću na riječku rivu.


Pred osam godina bilo je i u gradu puno snijega.


Uhvaćen sa balkona dio vatrometa.


Vjerojatno svi imate razne delicije i kolače, ali poslije bi možda dobro došla lagana povrtna juha.


I malo glavolomki dok se još može, nije dobro ne znati što se i koliko pije. Pokušajte anagramiranjem ovih riječi dobiti nazive vinskih sorti i izbacite uljeza bez resveratrola!

ALAVI ZMAJ
CRNI MATA
GREŠNA IVA
KAKO LAKO
PRINC TONI
RAŠTIMANA

I dvije veće fotke, ispraćaj Stare u podne u Novom Vinodolskom i jedan od ukrašenih izloga u Rijeci.


Pozdrav iz kuglice.


Sretna Nova 2020 !

Dodatak:

Nakon dužeg vremena kiše i južine najzad malo sunca i vedrine i zajutrak može na kratko i na balkonu; smuti od banane i jabuke sa nešto listića tamne čokolade. (Sitničavci (kakav sam i ja) pokušat će pročitati natpis na čaši, ali nema potrebe jer nema veze sa sadržajem).


i usput sa balkona pogled na vrh Učke na kojoj je prije ove južine bilo puno više snijega.


Kućna zvjerad jedva dočekala buđenje i malo dužu šetnju po kvartu.


Poslije šetnja po gradu: poznati gradski toranj sa urom i božićno drvce.


Na Korzu štandovi sa zanimljivom ponudom.


Bez kape, šala i toplih čarapa ovih dana će teško biti.


Ovdje je izgleda orašar imao puno posla (i meni bi trebao ovih dana ).


Sa toplog juga su došli citrusi koji će nam također trebati.


Ništa bez Djedice.


Adventski vijenac kod kuće.


Za ručak plata od šest vrsta sira (bilo na akciji) sa povrćem i maslinama.


Po običaju dvije koje se mogu povećati: Pogled sa balkona na Učku sa više snijega
i jedan od štandova na Korzu.


Sretan Božić!

U ovo doba sam pred sedam godina napisao post sa puno slika pri usponu na vrh Petelinjek u Sloveniji po dubokom snijegu, ali sve fotke preko servisa Fotos-hochladen, ImageShack i Tinypic su se izbrisale jer su prestali biti besplatni i pokušat ću ponoviti prema sjećanju sa fotkama koje sam sačuvao u poljima 'my pictures' i na mem. stiku.

Povodom 65. godišnjice osnutka Kulturnog prosvetnog društva Bazovica iz Rijeke, njezina planinska skupina organizirala je 12. 12. 2012. uspon na vrh Petelinjek, visok 1212 metara, a taj datum je ujedno i zadnji u ovom stoljeću gdje se preklapaju brojke u datumu, slijedeći je tek za 89 godina, 1. 1. 2101. A ovako ste mogli pročitati u riječkom "Novom Listu": -Neobična igra brojeva koja se poklopila ove srijede, kad su i dan i mjesec i godina bili u znaku broja 12, inspirirala je slovenske i hrvatske planinare da ponovo »odrade« zajednički planinarski pothvat. Ovaj »međususjedski« uspon na slovenski vrh Petelinjek koji ima točno 1.212 metara nadmorske visine osmislila je Planinska skupina Bazovica iz Rijeke, kako bi se i na ovaj način obilježilo 65 godina od osnutka KUD-a Bazovica u sklopu ... .
Na ovaj uspon se rano ujutro odvažilo 27 planinara, najviše iz PS "Bazovica", nekoliko članova PD "Kamenjak", iz kojeg je bio i glavni vodič Zoran, jedan član "Transverzalca" (svi iz Rijeke) i 8 članova "Obalne" Koper.
Vjerojatno su mnogi odustali od izleta zbog puno nedavno napadalog snijega i najave jako hladnog dana, što se i obistinilo, a najviše jer je izlet padao u radni dan. Iz Rijeke smo krenuli preko Grobniščine gdje smo se prekrcali u aute sa propisnom zimskom opremom i krenuli, neki preko Delnica, a neki preko Mrzlih Vodica prema sjeveru Gorskog Kotara i graničnom prijelazu kod Prezida. Ceste su bile relativno dobro očišćene i nismo imali problema u vožnji.

U prvom slovenskom naselju Babno Polje, odmah iza graničnog prijelaza Prezid, gdje smo mislili nešto popiti u gostilni prije uspona dočekala nas je temperatura i niža od -20°C za dobrodošlicu, a na vratima gostilne je pisalo kako se otvara tek u 11 h. Netko je na to dodao: -E, to ti je Europa, a ne kao kod nas rano ujutro! (da smo znali popili bi u Čabru ili Prezidu).

Babno Polje rano ujutro.
U Babnom Polju i Loškoj dolini, makar se nalazi skoro na jugu Slovenije, uglavnom je najhladnije i nije rijetko kad je i ispod -30°C.

Na križanju odakle se kreće za vrh Petelinjek, nedaleko od Babnog Polja sreli smo i Koprčane iz "Obalne" od kojih su dvoje bili policajci, koji su došli sa slovenske strane. (usput sam postavio pitanje kako se kaže policajac na slovenski, obzirom da smo ga nekad zvali "tovariš miličnik", a čak ni svi naši Slovenci to nisu znali. Saznao sam, zove se policist.
Nakon pozdravljanja i opremanja za uspon, oko 9 h, kako smo i planirali, krenuli smo prema vrhu Petelinjek. Sedam članova je odustalo od uspona, od toga jedna koja je zaboravila dokumente i ostala u Prezidu. Rekli smo joj neka obiđe sve gostionice od Prezida do Kozjeg Vrha, gdje smo rezervirali ručak.

Krenuli smo prvo po dobro očišćenoj šumskoj cesti, koja se čisti jer se oko 2 km dalje nalazi jedna kmetija. Izgleda po drvima kako će biti oštra zima, barem ovdje.


Iz Babnog Polja ima i kraći put, ali i strmiji, a vođa puta je izabrao ovaj duži ali i lakši, jer je teško prtiti dubok snijeg. Po očišćenoj cestici nije bilo teško hodati, ali po šumskoj smo morali dobro prtiti snijeg.



Kratkotrajni odmor na putu, a morali smo se i skinuti jer smo krenuli zabundani do grla. Kako smo se uspinjali, i temperatura zraka je rasla, kasnije na vrhu je bila sasvim pristojnih -6°C.


Kako se uspinjamo, snijega je sve više i prtina je sve dublja.


Vodič Zoran iz PD Kamenjak prti dio puta na krpljama, a najviše je prtio jedan neumorni planinar iz Kopra.


Usput se vidio i Snežnik, najviši vrh u Notranjskoj, na kome sam bio oko deset puta zimi.


Staza je sve uža i ušli smo u pravo carstvo Zime.



Lako je bilo dobiti i snijega za vrat.


Snježni medo u saćekuši, srećom bezopasan.


Polarna deva?


Ovaj prirodni snjegović nam pokazuje put prema vrhu.


Snijeg je sve dublji, na jednom mjestu smo štapom izmjerili visinu od 1212 mm. Nešto ispod vrha, u 12h i 12 min zvali su nas iz Radio Rijeke i bili smo uživo u programu. Baš u to doba smo planirali biti na vrhu, ali zbog dubokog snijega nismo stigli, a još dvoje se već prije odlučilo vratiti nazad i čekati nas u toplini nekog objekta.


Zadnji uspon na vrh bio je dosta strm i tu je bilo najteže raditi prtinu.


Zajedničko, milenijsko fotkanje na vrhu.


Naravno, tu se našla i točna ura.
Nismo uspjeli stići do 12 i 12 nego petnaestak minuta kasnije, ali nema veze.

Nakon odmora, kušanja raznih slastica i pića koje smo ponijeli sa sobom, a bilo je i poznatog borovničeka, krenuli smo nazad. Nizbrdo je lakše, a već smo imali i stazu koju smo pri usponu dobro proprtili.


Fotke za bolje vidjeti detalje.


Na kraju smo svi završili na okrjepi u restoranu u mjestu Kozji Vrh iza Prezida.


Doma mi je pasao topli ričet, jelo koje se dosta koristi u Sloveniji i Gorskom Kotaru (grah, ječam, mrkva, celer, paprika, peršin, češnjak, razni začini, maslin. ili bučino ulje na kraju u tanjur, uz fetu integ. kruha iz Slovenije).


Izvještaj sa izleta Obalnog društva pod "12.12.2012 na 1212 metrov ob 12.12".
Godinu prije, 11.11.2011 hodalo se do 1111 metara visoke livade Platak u Grobnišćini na Kvarneru, i došlo se u 11 uri i 11 minuta i družilo se u obližnjem domu.
Na svečanoj Novogodišnjoj sjednici Izvršnog odbora Hrvatskog planinarskog saveza (HPS) održanoj u Zagrebu 17.12.2012. g., u kategoriji najboljeg planinarskog društva u HPS-u u 2012. godini priznanje je dobilo riječko Planinarsko društvo Kamenjak.

Malo ću se prisjetiti gdje sam bio prošlog mjeseca, jer ovo vrijeme sve brže leti, a blog je dobar podsjetnik.
U studenom sazrijevaju i plodovi ove biljke, ali ih nije dobro više pojesti u sirovom stanju.
(U Sloveniji pod ovim nazivom smatraju lijepi bijeli planinski cvijet).

Svijeće u Vukovarskoj ulici.


Pogled sa obale rijeke Krke na dio Kninske tvrđave iz 9. stoljeća.


Krka je bila dosta velika i hladna i ovaj put se nisam ljuljao na ovoj ljuljački.


Topoljski buk uvijek volim posjetiti.




U povratku vožnja autoputom. Pogled prema vrhu Zir u Lici na kome sam bio pred nekoliko godina, ovaj put nismo imali vremena za posjetu.


U riječkim četvrtima Pehlin i Kantrida pijavica je napravila puno štete, čak su i krovovi letjeli.


Slap Žakalj mi nije daleko i često ga posjećujem.


Detalj iz nekadašnjeg velikog mlina Žakalj.


Mora se nešto i pojesti, kuhani kupus, kelj i drugo povrće, maslin. ulje, razni začini, posip od mljevenih sjemenki crnog sezama, lana, suncokreta i buče.


Ove se možda bolje vide povećane: pogled iz auta na Zir i kuća sa lijepim muralom u dijelu Knina Kovačić blizu slapa Krčić i izvora rijeke Krke.


Pogled uvečer sa balkona na Vela Vrata između Cresa i Istre, vidi se i trajekt koji povezuje Porozinu i Brestovu.

Izgleda mi nije bilo dosta slapova na rijeci Krki i malo sam prošetao do slapa Žakalj na Rječini, do kojeg ima lagana ura hoda od centra grada kroz Harteru, bivšu tvornicu papira. Nakon ovih kiša očekivao sam veći slap, ali i ovakav je bio lijep.



Pogled iz drugog kuta sa šetnice.


Ovdje kao neka ptica izranja iz vode.


Sa dijela staze vidi se i trsatska gradina.


Kad se već moglo na jednom mjestu prijeći preko Rječine pogledao sam i ostatke mlina Žakalj, koji je radio od 1841. g. do početka 20. st., dug 90 i visok 25 metara, uglavnom obučen u bršljan.




U unutrašnjosti velikog mlina, ali ovdje ne bih preporučio bivakiranje.


Put uz Rječinu prolazi i ispod ovog savijenog stabla.


Fotke za povećati sa kanjonom Rječine i slapom Žakalj.


Kaki je već pobran i iskorišten, a vidim da vam se svidio kao smuti sa bananom u prošlom postu.


Za ručak pirjani kupus, mrkva, tikvica, paprika, peršin, češnjak... , uz kuhane njoke od krumpira i i brašna integ. pira.


U šetnji pokoja pločica tamne čokolade sa narančom.


I urednicima časopisa Glasnik HDZV-a se svidjela jedna od mojih fotki ovog slapa i zamolili su me za objavu na naslovnici pred tri godine.


Jutros vidim sa balkona malo snijega na vrhu Učke, prvi put nakon zime.