po putu i azimutu

Rijeka Krka, prava ljepotica krša, izvire na sjevernom dijelu Kninskog polja, ustvari na periferiji grada Knina, ispod Topoljskoga slapa, koji se zove i slap Krčić, a nakon 72,5 km, utječe u Jadransko more kod Šibenika. Bio sam već par puta i kod Roškog slapa i Manojlovca, kao i u Šibeniku, a i kod slapa Krčić gdje se rijeka Krčić slapom ulijeva u rijeku Krku.

Krenuo sam nedaleko Atlagića mosta ispod kninske tvrđave prema izvoru rijeke Krke najprije po šetnici uz rijeku, a kasnije zbog visokog vodostaja sam se morao prebaciti na Sinjsku cestu. Možda sam se poslije mogao vratiti ponovo do rijeke, ali još nedovoljno poznajem ovaj kraj, i dio polja uz Krku je bio poplavljen. Kad sam bio na kraju ljeta o.g. slap Krčić je bio presušio i rijeka Krka je bila plitka, a sad je nakon ovih kiša nabujala i očekivao sam bujan slap.

Pogled sa Kninske tvrđave na najvišu hrvatsku planinu Dinaru (1831 m), a slap Krčić i izvor rijeke Krke se nalazi ispod onih stijena lijevo dolje.


Patkice se izgleda ne brinu previše zbog visokog vodostaja u mirnijem toku rijeke Krke..


Pogled na Kninsku tvrđavu sa obale rijeke.


Na putu do slapa vidio sam dosta napuštenih, ali i lijepih tradicionalnih kućica.


Već vidim slap gdje završava rijeka Krčić a počinje rijeka Krka.


Sve sam bliže slapu i izvoru Krke.
Hodao sam brzim tempom do slapa sa kratkotrajnim stajanjem zbog slikanja jedan sat, a u povratku laganije preko centra Knina sat i po.



Zbog jakog slapa i vjetra bilo je više vidljivih duga.




Preko ovog mostića nisam mogao jer ga je slap svega zapljuskivao.


Fotke za povećati kako bi se bolje vidjeli detalji, brzo se otvaraju.


Ujutro smućeni banana i kaki koji su mi više ispali kao puding, i dodao sam listiće tamne čokolade, ne samo za ukras.


Za ručak prije šetnje do Krčića ječam, slanutak, povrće, masline, maslin. ulje, uz zelenu mišancu. Nije bilo tušta kao zadnji put krajem ljeta, ali nema veze.


Još jednom slap.


I rijeka Krka odmah nakon izvora.

Eto, ova južina mi neda pošteno prošetati ni po bližoj okolici, a kamoli po planini. U ovo doba prošlih godina sam vidio snijeg na Učki i drugim planinama, a ovih dana često ne vidim ni more.


Jedva sam uspio pobrati masline u Novom.


I mjesec sam vidio samo na trenutke.


U gradu puno potrganih kišobrana.


Po riječkoj tržnici se moglo šetati samo u čizmama.
(fotke je snimio S. Drehsler za Novi List.)

To me podsjetilo na Veneciju po kojom sam šetao i orijentirao se po visokoj vodi, a kako vidim sad je još veća poplava nego onda, kažu druga najveća u povijesti.




Malo virkanje preko web kamera na Rivu Schiavoni koju sam nekoliko puta prošao cijelu, čak i po dubokoj vodi.

Jedan od rijetkih zalaza sa vidljivim suncem.


Za promjenu salata od gljiva koje sam ukiselio (prosenjak, mrtvačka truba i vrganj) sa klicama od kresa, zaliveno maslim. uljem.


Ove se bolje vide nakon povećanja: Kazališni trg na kiši i jedan od rijetkih pogleda na čistu Učku.


Odoh u konobu vidjeti da li je negdje probila vlaga.

Još do prije par dana, prije ovih kiša bilo je skoro ljetno vrijeme koje je trebalo iskoristiti u šetnji prirodom i uz more. Najviše sam bio po šetnicama oko Kastva i Lovrana gdje se može odabrati ruta prema raspoloživom vremenu.

Danas popodne je kiša malo stala ali sa balkona sam vidio samo bliže obronke Ćićarije jer su viši vrhovi u oblacima, a od Učke ništa. Desno se vidi dio stadiona Rujevica gdje će 16. studenog biti održana nogometna utakmica između reprezentacija Hrvatske i Slovačke.


Dok se moglo šetati po šumama pronašao sam i nešto gljiva, ovo je vukovo meso ili jetrenka, na prerezu ima izgled mesa jer je crvenkasto sa bijelim žilicama i na dodir mekano, može puštati crveni sok, a okus je kiselkast. Gljiva je parazit i može se naći na živim stablima i panjevima, najviše na hrastu i kestenu. Koristi se samo mlada, kao i sve parazitske gljive.
Može se jesti i sirova kao salata, ali zbog kiselosti je bolja barem blanširana.

Krajem listopada u Lovranu kupanje skoro kao ljeti.


A slično je bilo i drugdje uz more, ovo je u Opatiji.


A kad sam već došao u Opatiju prošetao sam po parku Angiolina (više o parku) i po Lungo mare kao pravi penzić. Šeta se u kratkim rukavima.


U ovom parku ima raznog bilja i volim ih razgledavati. Tko se šetao po Opatiji vjerojatno će prepoznati ovu biljku koja ima lijepe velike cvjetove u proljeće.


Plod ove biljke sam jutros imao za prvi obrok kao smuti, a u jednoj zemlji na ekvatoru sam ih jeo i sa grane. Naravno, kod nas ne sazrijeva dovoljno dobro za upotrebu i uglavnom ga uvozimo iz spomenute zemlje.


Ovaj kalifornijski libocedar mi je također zapeo za oko, spada u čempresovke.


Šetnja po Lungo mare prema Voloskom.


Da li vam je poznata ova vila?


U Voloskom spomenik poznatom znanstveniku Andriji Mohorovičiću.


Mora se nešto i pojesti, a u ovo doba kiša poželio sam nešto kaloričnije, kao sataraš (pirjani paprika, rajčica, luk, poriluk, tikvica, kupus, razni začini, dodani na kraju pasirana i suha rajčica, masline sa bademima i maslin. ulje.) i pijat miješane zelene salate.


Fotke za povećati jer imaju više detalja: U Lovranu jedrilice i SUP daskaši i opatijska lučica, sa obe se vidi i Rijeka.