mcind

utorak, 28.03.2017.

Iznad Opatije i Lovrana

Već kad su za nedjelju danima prije prognozirali vrijeme s jakom kišom na Kvarneru (a bilo je samo par kapi, ali i dosta hladnije) krenuo sam u subotu na dijelove Učke koje nisam uspio proći sa Bilogorcima. Prvo sam u Opatiji krenuo prema prvoj točki Opatijske planinarske obilaznice (u daljem tekstu OPO) koja se nalazi na staroj stazi za Veprinac. Na stranici Liburnija.net nakon uređenja te staze 2010. g. je pisalo:
Staza kojom se krećete vrlo je stara. Njezina je povijest manjim dijelom zapisana u knjigama – ona se uglavnom čuva u sjećanjima lokalnog stanovništva i pričama o tome kako su se ovom stazom nekada koristili stanovnici Veprinca i okolnih mjesta prilikom obavljanja svojih svakodnevnih poslova. Mlekarice su nosile mlijeko s Veprinca prema obali; sijeno se nosilo iz malih imanja, tzv. umejaka, smještenih bliže moru, za prehranu blaga u štalama Veprinca i okolnih zaselaka; drva su se također nosila iz umejaka u vlastite kuće za ogrjev, ili pak na obalu radi prodaje.

Kad su već naši stari bili tako vitalni, zašto ne bi i mi, a ovim stazama sada uglavnom šeću turisti i planinari. Do prve KT OPO se lako dođe od Slatine u Opatiji uz autobusni kolodvor i prateći planinarske markacije prođe se kroz tunelić i brzo dođe do zanimljivog izvora Vrutki, gdje su nekad opatijske žene prale rublje i usput komentirale razna događanja. Pučko ime mu je bilo Vrutki, kako se zove i danas, a Austrijanci su ovaj izvor i korita nazvali po Littrowu – admiralu i nastavniku Pomorske akademije u Rijeci, a u Opatiji je živio u vili Rusticana. Nekima će biti poznatiji kao otac slikarice opatijskih i kvarnerskih motiva, Lee von Littrow, čiji se radovi i danas prodaju na aukcijama, a Talijani su ovom lokalitetu nadjenuti ime Mazzini.

Pogled na Vrutke, a poslije se vraćam dolje na šetnicu i desno prema prvoj KT OPO.

Uz ovaj put bilo je ljubičica, ali i drugog cvijeća kao da ih je netko sadio .

Liburnija je poznata po šetnici Lungomare kojom se prošeće na tisuće turista, ali ima lijepih šetnica i iznad Opatije, a za neke od njih je zaslužan i rumunjski kralj Karlo koji je, ako se ne varam 1896., tijekom svog prvog boravka u Opatiji, a bio je gost poznate vile Amalia, izgubio za vrijeme jednog od jahanja šumom negdje ispod Veprinca. Zabilježeno je, nakon što se taj dan izgreban i umoran uspio vratiti u Opatiju, drugo jutro uputio do tadašnjeg kotarskom glavara, baruna Artura von Schmidt-Zabiérowa (čiji se grob nalazi u Voloskom) i ljutito zatražio objašnjenje zašto putovi nisu uređeni i označeni. Kako pričaju, a ja im vjerujem, lukavi Zabiérow (ne,š političara) se diskretno potužio kako za te stvari nema novaca, a kralj Karlo (ne'š ti kralja) je odmah odriješio kesu i stavio na stol dovoljnu svotu novaca za tu svrhu. Zanimljivo, ali novac je bio dobro utrošen i šetalište je dovršeno 1901. godine.

Karl Eitel Friedrich von Hohenzollern-Sigmaringen (1839.-1914.) postao je 1866. rumunjskim knezom, a 1881. i kraljem, uzevši ime Karlo I. U Opatiju je prvi puta došao travnja 1896. i odsjeo u vili Angiolina zajedno sa svojom ženom, Elizabetom (1843.-1916.), glazbenicom, slikaricom i književnicom znanom i pod pseudonimom Carmen Sylva.

Jedna od šetnica se zove Carmen Sylva i sve je češće posjećuju turisti, a ovom i drugim šetnicama se organizira i nordijsko hodanje.
Ovo je odmorište na putu za Veprinac, gdje sam i ja odmorio, a tu se na kamenu uz stazu nalazi i žig OPO.

Na jednoj stijeni uz šetnicu Carmen Sylva vidljiv je trag ploče na kojoj su, kako kažu, stajali uklesani Goetheovi stihovi:

Ako Ti se u glavi i u srcu vrti,
Za Te nema bolje stvari!
Jer ne zavređuje nista osim smrti
Tko za ljubav i lutanje već ne mari.

Nakon silaska u Opatiju nastavio sam vožnju prema Lovranu i Tuliševici kako bih se popeo na Šipičin Vrh i Knezgrad. Na početku uspona ima jezerce u koje se srušilo stablo, mislim alepskog bora.

Prvo dolazim na stijene Šipičine sa kojih su lijepi vidici, za razliku od Knezgrada. Ovdje je netko sagradio kućicu, a od jednog Lovranca sam saznao čija je.

Pogled sa vidikovca Šipičine na hotel Draga di Lovrana ispod.

Pogled na mjesto Lovranska Draga (bilo je prema suncu i ostao je odsjaj).

Pogled skoro okomito na cestu koja vodi za Lovransku Dragu. Na donjem dijelu fotke, ali puno iznad ceste, vidi se žuti cvat drijena.

Vidi se i dio Medveje sa plažom, i desno toranj luksuzne vile Castello koja ima privatnu plažu i heliodrom, a ovih dana se puno priča o vlasniku.

Sjeverni dio Cresa, Tramuntana, djeluje blizu, lijevo se vidi dio otoka Krka i otok Plavnik.

Putem sam našao nešto šparoga i uz jedno domaće jaje i salatu od rikole iz vrta, potočnice iz lončanice, medvjeđeg luka iz šume, uz malo narančastog od mrkve, bijelog od repe i kapulice, list celera i bosiljka, maslinovo i limunov sok dosta za večeru.

Po običaju fotke za povećati jer bolje se vidi kad se poveća: Lovranska Draga i Šipičina sa kućicom.

Sa početka puta od Šipičine prema Knezgradu se lijepo vide vršni dijelovi Učke, dok sa vrha Knezgrada nema vidika, ali na tom vrhu koji je uvršten i u HPO još uvijek stoje betonski nosači nekadašnje razgledne piramide.

Uz ovo bi išli stihovi Opatijca Drage Gervaisa:

Pod Učkun

Pod Učkun kućice,
bele,
miće, kot suzice
vele.

Beli zidići, črjeni krovići
na keh vrapčići
kantaju,
mići dolčići, još manje lešice
na keh ženice kopaju.

Cestice bele, tanki putići
po keh se vozići pejaju,
i jedna mića, uska rečica,
pul ke se dečica
igraju.

Na sunce se kućice
griju,
na turne urice
biju.

DODATAK:

Jedan od opatijskih motiva na slikama Leontine (Lea) von Littrow, cijena sitnica, početna 7000€.