po putu i azimutu

Marunada je tradicionalna gastronomska manifestacija koja se već dugo godina održava u mjesecu listopadu u Lovranu, Lignju i Dobreću. Pitomi kesteni maruni iz ovih krajeva su među najkvalitetnijim u svijetu i ne čudi što su iz lokalne pučke fešte prerasli u jednu od poznatijih manifestacija koju je i ugledni britanski časopis Guardian uvrstio među deset najboljih jesenskih gastro fešti na svijetu, zajedno s proslavama u čast baskijskog čilija, lješnjaka na Sardiniji, voća u Norveškoj ili maslina u Španjolskoj.
Ove godine bio sam samo u Dobreću, dok sam lani bio u Lovranu i Lignju. U sklopu Marunade se održava i nekoliko sportskih natjecanja, kao planinski treking, biciklističke brdske utrke, a i planinari, gljivari i ostali nastoje pridonijeti ovom događanju.

U sportskom dijelu ove marunade u Dobreću bila je i brdska biciklistička utrka, lakša od 14 km i teža od 35 km sa kotizacijom od samo 20 kn uz dva obroka. Start je bio na molu u Lovranu a cilj u Dobreću.


U Dobreću po običaju maruna na sve strane, makar je ove godine suša i osa šiškarica prepolovila berbu.




Morao sam probati i kolače od maruna.


Na nekoliko mjesta se dimilo.




Ovaj psić bi vjerojatno radije pseće keksiće.


Ispod krošnje maruna velika gužva.


Na svakoj marunadi je živa muzika.


Da li bi ponesli doma ovu košaricu?


Među marunima se mogao naći i vrganj.


Krošnja obranog maruna.


Pozivnica za Giro di Marunada i kolaž sličica sa Marunade. Još se u četvrtak moglo kupati u moru, a za vrijeme zadnje Marunade u nedjelju u Lignju pao je snijeg i na neki mvrhovima Kvarnera, kao što se vidi na ovoj fotki gdje sam snimio Tuhobić sa prozora svog stana..


Nakon marunade u Dobreću završili smo u ovoj konobi gore lijevo u Lovranu, a tokom dana su se neki od nas i okupali u moru.

Bijele Stijene su posebno područje u masivu Velike Kapele i zajedno sa susjednim Samarskim Stijenama su proglašeni zaštičenim strogim rezervatom prirode. Na ovom području se nalazi mnogo okomitih i do pedeset metara visokih stijena, neprohodnih dubokih ponikvi neke i sa vječnim snijegom na dnu. Stijene raznih oblika se uzdižu iz nedirnute šume u kojoj na mnogo mjesta još nije stupila ljudska noga. Kad je lugar Jakov Mihelčić iz Begovog Razdolja 28. srpnja 1858. g. pokazao put do Bijelih Stijena planinaru - botaničaru Dragutinu Hircu ovo područje je brzo postalo popularno i već je 1927. HPD kod vršnih stijena sagradio planinarsko sklonište. Godine 1968. PD "Rade Končar" iz Zagreba gradi novu kuću jer je stara dotrajala.

U nedjelju 14. listopada PD Kamenjak organizirao je izlet na Bijele Stijene povodom 30. obljetnice obilaznice "Končarevac", jer je i otvorenje obilaznice počelo na ovom mjestu. Na put sa parkirališta Delta u Rijeci krenulo je 48 planinarki i planinara sa 15 automobila nešto prije 7 h.
Nakon što smo iza tunela Tuhobić ušli u Gorski Kotar uglavnom nas je pratila magla i u Mrkoplju gdje smo stali na kafe bilo je tmurno vrijeme koje nije obećavalo vidike, ali već kad smo se digli iznad Tuka prema Matić poljani vidjeli smo sunce, dok je dolina ostala u magli.



Kod tjesnaca Vrata, do kojeg vodi oko 10 km šumske bijele ceste smo nekako parkirali automobile i krenuli gudurom zvanoj Klanac kostura prema prijevoju Boce i Bijelim Stijenama.


Prolazimo kraj velkiih zanimljivih stijena.


Jedan od nekoliko uskih prolaza koji vode do vrha Bijelih Stijena.


Na ovom mjestu smo pomagali jedni drugima i zato nije preporučljivo ove planinske predjele pohoditi sam.


Sa ovog mjesta, malo prije završnog uspona se vidi jedan od zaštitnih znakova ovog područja, Prsti.


Gore među onim zupcima se nalazi najviša točka (1335 m) na Bijelim Stijenama.


Penjemo se na vrh po stijeni osiguranom sajlama.


Neki su već na vrhu a neki još ispod stijene.


Oko nas mnoštvo bijelih stijena.


Na vrhu.


Jesmo se natiskali.


Pogled sa vrha na Klek nad Ogulinom koji je izvirio iz oblaka.


Spuštamo se drugom stranom, osiguranom sa samo dva klina.


Još moramo proći kroz ovaj uzak prolaz kroz koji donjim dijelom mogu samo mršavi.


Stižemo do planinarskog doma gdje ćemo odmoriti prije povratka.


Blizu vrha se nalazi i ovaj veliki krater do kojeg sad nismo bili. (snimljeno u svibnju prije dosta godina).


Fotke sa vrha za povećati.


Na susjednoj livadi nalazi se planinarsko sklonište koje je uvijek otvoreno i u kome sam spavao nekoliko puta, a jednom nam je tokom noći palo toliko snijega da smo jedva otvorili vrata.


U povratku smo vidjeli puno gljiva.


Pred kraj puta pozdravila nas je ova kamena statua.



Informacijska tabla kod našeg parkinga, ekipica na okupu i Prsti.