po putu i azimutu
27.07.2009., ponedjeljak
Po Bilogori
Bilogora je naša najniža (najviši vrh 309 m), ali po dužini i prostranstvu jedna od najvećih gora. Zbog male visine geografski ne spada u planine nego u humlje, ali svojim prostranstvom i nizom blago zaobljenih vrhova prekrivenih šumom privlači planinare koji su na brijegu nad selom Maglenča 1951. g. izgradili planinarski dom Kamenitovac , češće zvan Planinarac. Kad god dođem u Bjelovar obavezno odem do oko 10 km udaljenog Kamenitovca, pješice ili biciklom, a već nekoliko godina se u pitomim šumama oko doma održavaju i orijentacijske utrke.
Pred 20-tak godina vodio sam i planinare iz Rijeke po brežuljcima i selima Bilogore (na slici pred paviljonom od bračkog kamena u bjelovarskom parku).  Proglašavanje pobjednika u orijentacijskom trčanju pred planinarskim domom (prošle godine u rujnu)  Pogled sa livade ispred planinarskog doma  Starinska kola sada služe kao cvjetnjak  Uz cestu od doma prema mjestu Šandrovac postavljene su razne drvene skulpture, a ima i morskih pasa.  Posjetio sam šumarsku kućicu i izvor "Pohajdin bunar" gdje još nisam bio.  Kraj kuće šumari su uredili lijepi ribnjak.      Lijepu šetnju po Bilogori su imale i Ericca i Priče iz planine za vrijeme "Proljeća na Bilogori" i o tome su pisale na svojim blogovima.   Ovako je bilo na odmorištima (snimio Čamac iz HPD Bilogora)  Pogled na grad Bjelovar iz Novoseljana  ...Bilogora je neopjevana, nema vještica kao Klek, nema vila kao Velebit. Nije zaluđivala maštu pjesnika, nije se oglasila grlom naricatelja. Ona nije čak ni planina, ona je – gora, niska gora Sjeverne Hrvatske što se protegla usporedo s Dravom, a čiji je najviši vrh samo 309 metara. A ipak, Bilogora je lijepa. Lijepa baš zbog pitomosti, zbog pristupačnosti, spokojstva, širine, zbog blagosti, zbog dostižnosti. Kao hrptenjača jazavca meka je i podatna, odana kao pseći jezik, susretljiva kao jagnje. Ona je sva okruglasta kao Turkovićevi pejzaži, kao hljepčići što ih je namiguša priroda izgubila između Zagorja i Slavonije. U njoj nema stranputica, nema teških uzbrdica, nema goleti, ona je kao zelena gatalinka na sjemenju suncokreta. U njoj nema raspojasanih voda, ni jezera, ni slapova, njome migolje razigrani potočići što se uz smijeh i igru preskaču. (Božena Loborec) |
