po putu i azimutu

...Bilogora je neopjevana, nema vještica kao Klek, nema vila kao Velebit. Nije zaluđivala maštu pjesnika, nije se oglasila grlom naricatelja. Ona nije čak ni planina, ona je – gora, niska gora Sjeverne Hrvatske što se protegla usporedo s Dravom, a čiji je najviši vrh samo 309 metara.
A ipak, Bilogora je lijepa. Lijepa baš zbog pitomosti, zbog pristupačnosti, spokojstva, širine, zbog blagosti, zbog dostižnosti. Kao hrptenjača jazavca meka je i podatna, odana kao pseći jezik, susretljiva kao jagnje. Ona je sva okruglasta kao Turkovićevi pejzaži, kao hljepčići što ih je namiguša priroda izgubila između Zagorja i Slavonije. U njoj nema stranputica, nema teških uzbrdica, nema goleti, ona je kao zelena gatalinka na sjemenju suncokreta. U njoj nema raspojasanih voda, ni jezera, ni slapova, njome migolje razigrani potočići što se uz smijeh i igru preskaču. (Božena Loborec)