po putu i azimutu

U ovo doba godine volim posjetiti stjenovite vrhove Kamenjaka jer još nisu velike vrućine, a livade su prepune raznolikog cvijeća na kojima se napajaju insekti svih vrsta, cvrčci, strizibube, pčele i drugi. Prilaz velikom i malom vrhu je najjednostavniji sa jednog od parkinga uz cestu, na kome se dobro vide markacije. Najljepše su mi okomite vapnenačke stijene Malog Kamenjaka (771 m), visoke preko 30 m, na kojima se penjalo još u 19. st., a 1922. opisan je i penjački uspon u ovim stijenama. Do Malog Kamenjaka vodi lagana staza, skoro pravocrtna i nakon izlaska iz šume odjednom se stvore visoke stijene. Za najviši vrh kamenjak (838 m) treba prije skrenuti oštro desno, a može se poslije i sa livade pred samim stijenama Malog Kamenjaka.


Već na stazi sam primijetio puno raznih buba koje obožavaju cvijeće i nježno lišće, a najviše sam ih vidio na mirišljavim lipama pod vrhom.


Stijene Malog Kamenjaka su okomite i čvrste, a na nekim smjerovima su pomoću bušilice postavljeni poneki klinovi jer nema pukotina gdje bi se mogli staviti.


Zanimljivi su nazivi smjerova, kao npr. Šjor Bepo, Kardinal, Loredana, nemam pojma, ali i Nemam pojma itd., koji su upisani na početku smjera i to sa oznakom težine, a svi su bili preteški za mene.


Začudo, nije bilo penjača, ali vjerojatno zbog kišovitog jutra koje nije obećavalo suhu stijenu.
Ali neki kukci su pokazivali zavidno penjačko umijeće.


Nakon slikanja flore i faune krenuo sam polako i na vrh








Do vrha se može doći i okolo stazom koja je napravljena između dva svjetska rata za vojne potrebe, čime je narušen prirodni oblik vrha.






Sa vrha je lijep pogled na Grobničko polje i okolne vrhove, kao i na otoke, ali ovaj puta nije bila naročita vidljivost.