po putu i azimutu

'Seniori' HPD Platak organizirali su izlet na Ivanščicu, najvišu planinu Hrvatskog zagorja (1061 m) koju nisam već dugo posjetio, a samo jednom sam bio u jesen i tad je cijelim putem padala kiša. Krenuli smo rano u 06.00 sa Delte po oblačnom vremenu, ali kad smo prošli tunel Tuhobić zasjalo je sunce i pratilo nas čitavim putem.
Vozili smo se preko Zaboka, Golubovca i mjesta Očura, kako se zove i zapadni dio Ivanščice, a u srednjem vijeku cijela planina se zvala Očura. Sadašnje ime Ivanščica (Ivančica, Ivonjščica) dobila je po katoličkom redu ivanovcima koji su imali samostane i posjede u Ivancu i Beli.
Stigli smo u Ivanec u 10 h i preko mjesta Prigorec krenuli smo prema vrhu Ivanščice. To je sjeverna strana Ivanščice, sa strmim padinama koje se spuštaju u dolinu rijeke Bednje, dok je južna strana nešto blaža. Odabrali smo strmi put preko vrha Konj (839 m) s kojeg je lijep pogled na cijelu dolinu. Nažalost, zbog sumaglice vidjeli smo od planina samo obližnju Ravnu goru. Inače, za lijepe vidljivosti se mogu vidjeti i Alpe.



Isti dan se održavala i planinska utrka iz mjesta Prigorec do vrha Ivanščice po šumskoj cesti koja se nazire na ovom grebenu. Uspinjući se strmom stazom kroz bukovu šumu sreli smo dosta planinara i izletnika koji su se spuštali sa vrha.



Kad smo došli u dom, bila je u početku poprilična gužva, ali smo se ipak uspjeli smjestiti.
Planinarska kuća ˝Josip Pasarić˝nalazi se nedaleko vrha, a na vrhu je 10 metarska piramida koja služi kao vidikovac.



Po dolasku u planinarski dom obično se upišemo u knjigu gostiju i udarimo pečate u razne dnevnike. Očito su planinari ogladnili, jer je na svakom stolu bilo hrane. Bio sam zadovoljan ukusnim i jeftinim štruklama.








Oko 14 h smo se već spremili za povratak, kako nas nebi uhvatio mrak. Za silazak je naš vodič Stanko, inače porijeklom iz ovih krajeva odabrao okolni i manje strmi put, na kome je bilo na mjestima otpalog lišća i do koljena.



Neki su se divili i zagorskim domaćim životinjama, pogotovo ovoj koja izgleda pokušava voziti moped.



Opet smo sišli u Prigorec gdje nas je čekao autobus sa grupom (C) koja je posjetila grad Varaždin dok smo mi planinarili. U Prigorcu smo posjetili gostionicu˝Ivančica˝oko koje su ispleli lozu sa samo jednog trsa dugog 22 m, a malo niže smo kupili brašna u Friščićevoj vodenici kakvih je nekad bilo više uz tok potoka. Bilo je za kupiti i domaćeg meda, a neki su dobili gratis i domaću graševinu.



Vrh Ivanščice se lijepo vidio sa zaravni iznad sela



Vratili smo se manje lijepom, ali bržom varijantom, autoputom VŽ-ZG-RI.

Ak sem te ikada fkanil
ak sem i prešel vu kvar
ak sem ti srčeko ranil
pozabil te nebum nigdar...