Hopsanje u ritmu

što je čovjek bez prijatelja? on je jedrilica bez vjetra (i pomoćnog motora). jesen bez kiše. more bez riba. baš ništa. običan čovjek koji se nema zašto smijati jer ga nitko ne čuje. nema zašto plakati, jer mu nitko ne može obrisati suze. nema se zašto ljutiti jer ga nema tko naljutiti. niti ga itko može rastužiti, ali ni razočarati. nitko ne zna dal on uopće postoji. nitko neće primijetiti da ga nema ako umre ili nestane. čovjek bez prijatelja, kao da nije čovjek u pravom smislu te riječi.
nikad nisam bila bez prijatelja. imala sam poznanike, prijatelje , susjede, super prijatelje, loše prijatelje, prijatelje iz vrtića ,sa engleskog, baleta. iz škole, sa faksa, neprijatelje... i sada hvala Bogu imam svoje najdraže prijatelje koji vole ples, (namjerno sam tako napisala, tako da se tu nađu i prijašnji plesni prijatelji i sadašnji) i one koji nisu toliko zaljubljeni u ples, ali hopšu samnom.
uvijek su mi prijatelji bili bitniji od svega. i prijateljski nastupam na prvu loptu, ali baš prema svima. i svi su mi dragi, dok i ako se ne dokaže suprotno.
ali... baš zato što sam svima draga prijateljica, prijateljicom me smatraju baš svi. i curke koje upoznajem, ali i svi dečki koje upoznajem. uredu je to, imam ja i prijateljica koje bi dale sve da ih neki dečko gleda kao prijateljicu, ali ja više ne. i ja sam osoba kojoj treba netko samo moj, i taj netko tko bi bio više od samog prijatelja. da se razumijemo: svi moji dragi prijatelji koji mi jeste prijatelji SVE VAS JA JAKO VOLIM, I ŽELIM DA MI I DALJE BUDETE PRIJATELJI. ali trenutno nema više mjesta za još jednog "samo" prijatelja. moje prijašnje i kvazi i prave vezice završavale su rečenicom: "ti si meni stvarno jako , jako , jako draga FRENDICA. i želim da mi takva i ostaneš." danas tako počinju moja poznanstva sa bilo kime.
lijepo je znati da me ljudi cijene ko prijateljicu, ali koji je to prekidač u meni uključen na Friend zone pa da ja s niti jednim dečkom ne mogu preći u ništa više? nije da se ne trudim, ali sve što učinim, učinim prijateljski...